Bivši nogometaš Ivan Ergić s novosadskim je piscem i dramatičarom Filipom Grujićem napisao “Jezik kopačke”, dramu koja razotkriva mračnu stranu profesionalnog nogometa, donosi priče iz svlačionice, s treninga, provoda uz cajke, ozljeda, depresije, priče o roditeljima zaluđenim uspjehom vlastitog djeteta... ukratko, priču o životu mladih i neukih ljudi svedenih na loptu. Nije to lijepa priča, miljama je daleko od svih sportskih i nacionalnih euforija koje su nam prve u mislima kada govorimo o nogometu. To je djelo, kao prvu ovosezonsku premijeru, u Zagrebačkom kazalištu mladih režirao (on je ujedno i dramaturg predstave) Borut Šeparović, prvi čovjek Montažstroja. Sam Šeparović nikada nije krio svoju 'zaluđenost' nogometom, pa je tako i Montažstroj osnovao pod egidom "nogometnog kazališta". Sada se vratio svojoj temi i kroz nju, koristeći kazališni hiperrealizam, progovorio o skrivenoj strani vrhunskog sporta, koja je svakako najmačnija u nogometu oko kojeg se u cijelom svijetu vrti najviše para. Uz to je usporedio nogomet i glumu, što je ipak na ovim našim prostorima pomalo nategnuto, i to ne samo zbog novca kojeg u glumištu nasušno nedostaje.
Untoč tome, predstava je odlična i iako bi se moglo razgovarati o tome da je možda nekih pola sata preduga (premijera je prošla trosatnu granicu), ali je posve jasno da je mogla nastati samo u ZKM-u, jer tamošnji glumački ansambl može, među ostalim, odigrati i zamalo pravi nogometni trening.
Klasičnoj kazališnoj publici mnogo je toga ovdje neobično i strano, iako je priča opće poznata: mladi nogometaš u svom prvom inozemsnom transferu i milijuni eura koji se počinju vrtiti uz njegovo ime. Stoga je cijela publika "unutra" doslovno od prvih scena. No bilo je pametno povesti u kazalište nekoga kome profesionalni nogomet nije stran jer ono što nama neupućenima izgleda kao muški grudnjak, zapravo su prsluci koji prate tjelesne napore igrača/glumaca. Mnogo je interaktivnih stvari u toj predstavi, pa tako i taj dio, gdje publike očitava fizičke performanse glumaca (iz provjerenih izvora smijemo otkriti da je u najboljoj fizičkoj kondiciji Ugo Korani), a tu su i kamere koje snimaju aktere priče, donoseći čiste emocije i dajući odlične naglaske u priči.
Ova je predstava zapravo pakao za glumce jer uz ozbiljan fizički rad, oni u njoj glumu “drže” na dva paralelna kolosijeka: jedan je onaj klasični kazališni, drugi filmski, dok su njihova lica u gro planu na platnima za projekciju. I upravo time, ma koliko bila dobro režirana i tehnički zahtjevno složena, osvaja ova predstava. U glavnoj je ulozi Bernard Tomić, koji je nakon Zlatne arene za najbolju mušku ulogu upravo ulogom Davida Polovine u “Jeziku kopačke” dokazao svoj status trenutačno najmoćnijega mladoga glumca. Precizan je u fizičkoj izvedbi, jer njegov je "trening" pomalo suzdržan, a emocionalno majstorski drži monolog na kraju predstave koji traje i duže od petnaest minuta.
On je (dokazao je to već u mnogim svojim predstavama, posebno onima koje je igra u KunstTeatru) glumac koji razmišlja drukčije od drugih, i baš takav sjajno pristaje u ZKM-ovu ekipu, od koje su svi (da si dozvolimo ljubljeni sportski klišej) “ostavili srce na terenu”. Doslovno oduševljavaju Rakan Rushaidat kao tata Polovina i Ugo Korani kao najveća nogometna zvijezda i posve izgubljen čovjek. Ostale nogometaše glume Toma Medvešek, Ivan Pašalić, Vedran Živolić i Anđela Ramljak, a svaki od njih u ovoj priči ima još poneku ulogu, od kojih je nevjerojatno promišljena i fino ugođena Anđela Ramljak kao pjevačica i najbolja sponzoruša. Trener je Zoran Čubrilo, a ženski dio ove nogometne priče čvrsto drže Lucija Šerbedžija kao mama Polovina, Hrvojka Begović kao psihijatrica, Nikolina Prkačin kao djevojka glavnog junaka i Barbara Prpić kao novinarka.
