Tko je imao sreće i teatarske mudrosti nije propustio početak 15. Festivala svjetskog kazališta. U HNK Zagreb, dvije večeri zaredom, na programu je bila predstava “Što ako su otišle u Moskvu?” brazilskog kazališta Cia Vértice de Teatro iz Rio de Janeira. Predstava je to koja se vidi doslovce jednom u životu, istinski teatar visoke estetske napetosti, ali i duboko promišljen eksperiment na temu teatra. Naime, redateljica Christiane Jatahy na temelju Čehovljeve drame “Tri sestre” stvara djelo koje govori o ženama danas i ovdje (Brazil ili Hrvatska sasvim je nevažno), a sklapa ga od dvije precizno postavljene cjeline.
Doslovno rudarski posao
Izvođači predstavu svake večeri izvode dva puta, s pauzom od pola sata, a publika je podijeljene u dva dijela. Jedan dio gleda predstavu, a drugi film koji se snima za vrijeme te predstave, da bi nakon pauze publika zamijenila mjesta. Pri tome ne postoji pravi ili pogrešan redoslijed gledanja iako su razlike velike, a samo djelo toliko složeno da bi ga trebalo gledati i nekoliko večeri zaredom kako bi se proniknulo u sva njegova značenja.
Predstava, smještena na malenom dijelu velike scene HNK Zagreb na kojoj sjedi i publika, sama je po sebi sjajna. Fascinira načinom na koji Čehov tu pred našim očima postaje i naš suvremenik te posebno načinom na koji glumice komuniciraju s publikom. One, baš kao Čehovljeve junakinje, mijenjaju jezike kojima govore i pjevaju, vješto uvlače gledatelje u svoj svijet. Ljudi iz publike tako postaju uzvanici na proslavi Irinina 20. rođendana, jedu tortu, piju pjenušac i sokove, plešu s glumcima na sceni...
Film koji pri tome nastaje, a koji može funkcionirati i kao samostalno djelo, mnogo je intimnija priča. Njega gleda publika koja sjedi u gledalištu HNK Zagreb na velikom platnu koje zaklanja događaje na sceni.
Film je sastavljen uglavnom od krupnih planova i donosi intimističku studiju ženstvenosti, zaljubljivanja, strasti, nedoumica i frustracija, starenja... On je ujedno dokaz da je moguć ženski svijet u kojem su muškarci svedeni na ruku koja miluje, usne koje ljube, spolovilo koje prodire, jer oni su tu samo kao naznaka, negdje na samom rubu kadra.
Jasno, iza ovakve koncepcije teatra i njegove zrcalne slike na filmu, koja pokazuje ono što je oku gledatelja u klasičnom teatru gotovo neuhvatljivo, krije se ozbiljan rad. Od same ideje do realizacije u igri je vrhunska kreativnost i originalnost. Lako je pretpostaviti kako su trebali mjeseci da se cijela te priča postavi na scenu, da se uigra, da se pronađu pravi kadrovi... No, ona sada (već četiri godine) putuje svijetom i dokazuje kako na ovom planetu postoje tri (malo je reći) vrhunske glumice. One su u stanju tri i pol sata besprijekorno i istovremeno držati scensku i filmsku koncentraciju na maksimumu, a to je, doslovno, rudarski posao.
Precizne ženske partiture
Imena tih glumica su: Isabela Teixeira, Julia Bernat i Stella Rabello. Svaka od njih ovdje ima precizno ispisanu partituru jer, uz samu redateljicu, glumice su i autorski sudjelovale u izradi scenarija, u čemu im se pridružio i Paulo Camacho, koji je istovremeno fotograf i snimatelj, jedan od muškaraca koji na sceni uokviruje tu strastvenu žensku priču. Svaka žena ovdje priča o jednom poglavlju ženskog života i zato je ovo koncept, vizija i Čehov kojeg se na isti način prepoznaje i “čita” bilo gdje na svijetu.
