Bijeli akvarij ispunjen bocama, tako izgleda scena za “Gorke suze Petre von Kant”, slavno Fassbinderovo djelo koje mnogi poznaju u filmskoj verziji, scena predstave njemačkog Residenz Theatera koja je zatvorila ovogodišnji Festival svjetskog kazališta. Publika sjedi svuda uokolo i, u trenucima kada se gase svjetla u akvariju, zapravo gleda svoje odraze i pokušava naslutiti tajne teatarskog čuda. Ono počiva u toj sterilnoj bjelini na leđima jedne žene – Bibiane Beglau, koja nevjerojatnom tjelesnom, ali i glumačkom superiornošću tumači naslovnu ulogu.
Gospodarica i žrtva
Redatelj Martin Kušej prenio je Fassbinderovu priču u naše doba, pokazao ženu razdiranu strašću, ženu koja ima jedno strogo poslovno te drugo histerično i nesigurno privatno lice. Ona je gospodarica, ali i žrtva, ona je majka kojoj kći smeta, ona je kći koju majka isključivo koristi kao izvor novca... Je li luda? Luda od ljubavi ili obilja izbora? Jesu li njezina ljubav i strast iskrene? Redatelj odgovore ostavlja publici, u predstavi koja osvaja strašću svih protagonistica, ali i apsolutnom preciznošću kojom je postavljena. Treba li uopće reći da je potpetica Petrinih cipela (sjajni su kostimi Heidi Hackl) taman toliko široka da stane u grlić boca koje su svuda oko nje?
Ukratko, bio je to sjajan kraj ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta na kojem smo vidjeli pet doista posebnih predstava koje su, sve odreda, Zagreb ponovno promovirale na europskoj karti najznačajnijih kazališnih događaja. Bio je to ujedno uvid u sasvim nove i drugačije kazališne poetike. Neke su od njih, naravno, bile prijemčive publici navikloj na klasičniji teatar. Takav je bio sam početak festivala na kojem smo vidjeli predstavu “Kralj Ubu” kazališne skupine Cheek by Jowl, ali i sjajnu predstavu “Otac” skupine Peeping Tom, koju je festival u Zagrebu ugostio već treći put. Druge su, poput svjetske premijere novog projekta Angélice Liddell “Ti si moja sudbina (otmica Lukrecije)”, doživljene kao čisti kazališni eksperiment koji je na prvoj izvedbi u zagrebačkom HNK poprilično ispraznio prve redove. No, najznačajnije od svega što smo vidjeli bila je australska predstava “Ganeš protiv Trećeg Reicha” kazališta Back to Back.
U vremenima kada se mnogo raspravlja o budućnosti teatra i ima li uopće nade u njegov dugoročni opstanak, oni su trasirali jedan od mogućih puteva u budućnost.
Šansa za sve
Put je zapravo jednostavan i kaže da se uz kazališnu svijest treba razvijati te jačati i ona socijalna. Kazalište koje je osnovano kako bi stvaralo predstave s ljudima s posebnim potrebama dokaz je da postoje društva koja su spremna rušiti ograde koje sama sudbina (ili okrutna igra slučaja) postavi oko ljudi koji su na neki način izdvojeni i drugačiji. Ovdje kazalište uistinu nije mjesto na koje publika jednostavno dolazi provesti neko vrijeme. Ovdje crna kutija mašte i kreativnosti postaje kutija u kojoj svi ljudi imaju svoju šansu. I dokaz da je baš svi mogu i iskoristiti. “Ganeš” je tako donio tri potresne, ali i poučne večeri na Sceni Travno. Nipošto ne show čudovišta!
>> Ne tražiti novo u umjetnosti smrt je za tu istu umjetnost
>> Slonovska glava koja poništava ljudske predrasude
