Jednog davnog ljeta tjedan dana provela sam na Histrionskom brodu. Ekipa je igrala “Domagojadu”, a ja u Zagreb slala tekstove iz svake luke u koju je pristao taj teatarski brod. I uvijek je to bila neka nova i drugačija priča. I zato sam ja, jer sam vidjela kako izgleda kada nonice u kazalište dolaze noseći katrige iz vlastite kužine i kakvo uzbuđenje vlada kada neko mjesto na otoku prvi put gleda profesionalnu kazališnu predstavu, zadnja osoba koja bi rekla da Histrioni trebaju ostati u Zagrebu, na svojoj Opatovini. No, oni su za svoja ovogodišnja putovanja od Ministarstva kulture dobili 350 tisuća kuna: 200 tisuća za Ploveće kazalište i 150 tisuća za Putujuće kazalište.
Istodobno, Ministarstvo kulture srezalo je sredstva za Festival svjetskog kazališta na pola. Umjesto 400 tisuća kuna koliko su dali za lanjski festival, ove su im godine dodijelili 200 tisuća i time doveli u pitanje hoćemo li 14. izdanje ovog festivala uopće vidjeti, o čemu svjedoče i riječi Dubravke Vrgoč, intendantice HNK Zagreb, koja je s redateljem Ivicom Buljanom osnovala ovaj festival i koja ga vodi sve ove godine. A ako se on ugasi – privremeno ili stalno – upravo Zagreb, ali posljedično i cijela Hrvatska, moraju biti svjesni što to gašenje znači. Zagreb kao metropola mora imati barem tih tjedan ili dva u godini kada je istinsko sjecište kazališta svijeta. Zagreb ne može i ne smije biti prazna metropola, koja se diči tom titulom i broji turiste koji se prošeću njegovim ulicama. Mora biti prava metropola, poput recimo Beča, da ne odemo npr. do dalekog Londona i Pariza. To znači da Zagrepčani imaju pravo u svom gradu gledati predstave koje su kazališno relevantne cijelom svijetu.
Ja želim živjeti u hrvatskoj metropoli u kojoj gledam ono najbolje od bečkog Burgtheatera, skupine Peeping Tom iz Belgije ili berlinskog kazališta Schaubühne am Lehniner Platz. I želim u rodnom gradu biti dio publike koja ovacijama ispraća australsko kazalište Back to back, ono koje nas sve uči što znači raditi predstave s ljudima s posebnim potrebama.
Dajte najte!