– Što je najvažnije u vašoj izložbi “ONO, dizajn svijetlećeg tekstila” koja se sutra otvara u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH? – pitamo prof. Antu Tončija Vladislavića, v.d. dekana Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, koji je obrazovao nebrojene generacije modnih dizajnera na zagrebačkom TTF-u. Odgovara nam s neočekivanom dozom emocija:
Da bake budu vidljive
– Dizajn oslonjen na retroreflektivni, tj. “svijetleći” materijal smišljen je inkluzivno, dakle da ide u stvarnost. Da ide na haljine za starije gospođe, naše majke i bake, da one postanu vidljive u općoj nevidljivosti. Da budu vidljive kad ih auto osvijetli na ulici ili kad u dnu tamnog hodnika staračkog doma izađu iz svoje sobe – kaže Vladislavić, objašnjavajući jednu od dimenzija svoga dizajnerskog rada.
Manje dirljiva strana priče govori o umjetnosti, odjeći i brandu ONO koji naziva “brand spavač”. ONO je odavno registriran, ali se sada prvi put izrađuje da bi postao odjevni predmet. Vladislavić odbija nazvati svoj rad modom. Bira riječ odijevanje jer oblikovanje majica, pregača, torbi, haljina sa svijetlećim svojstvom smatra hommageom antimodnom, nemodnom odijevanju selskog tipa, odnosno zaštitne odjeće koja je odavno njegova preokupativna tema.
Dizajn, čuvar od zaborava
Vladislavić naziva svoj rad brendiranjem odjevne memorije naših baka i naših majki, koje želi izvući iz potencijalnog zaborava. Taj repertoar humanog, demokratskog, svakodnevnog odijevanja (koje nema ni dob ni rod) bio je i dio njegova razglašenog projekta “Drugarica a la Mode”. Borba je to i protiv nestajanja refleksija na tradicionalne oblike odijevanja u procesu globalizacije. I to njihovim “pretvaranjem” u umjetnost, u dizajn!
rijetko kompetentan strucnjak.