Nakon gotovo četrdeset godina od posljednjeg splitskog “Višnjika” kojeg je režirao Vanča Kljaković, nagrađivani ruski redatelj Alaksandar Ogarjov postavio je čuveni “Višnjik”, zadnju dramu Antona Pavloviča Čehova. Scenografiju, kostimografiju i video potpisuje Vera Martinova. Gost iz Rusije kojem je ovo već peta premijera u Splitu, ponudio je na velikoj pozornici vrlo neouobičajeno uprizorenje “Višnjika”, jedno drugačije, suvremeno čitanje Čehova koje je podijelilo premijernu publiku, a zbog trajanja dužeg od tri sata, dio gledatelja napustio je teatar nakon prvog čina.
Između komedije i tragedije
Malo je koji svjetski pisac i klasik inspirirao dramske redatelje kao Čehov, a Ogarjov je njegovo djelo pokušao isčitati balansirajući između komedije i tragedije premda je Čehov tvrdio kako je riječ o komediji odnosno farsi. (Poznata je njegova prepiska sa Stanislavskim koji je na praizvedbi, davne 1904. godine “Višnjik” postavio kao tragediju). Ogarjov “Višnjik” je čudesan, neobičan, gotovo lišen scenografije, ali sa “mali milijun” rekvizita na pozornici, i predstavu prati niz video projekcija. Koje su nadasve metaforične i trebale bi podcrtavati duboku tragiku likova jedne obitelji koja nestaje zajedno s višnjikom. Nažalost, dijelu premijerne publike ostale su nerazumljive.
Inače uhu ugodna glazba, na trenutke prebučna odvlačila je pozornost i čujnost smisla rečenice i filozofskih poruka ruskog klasika. Čehov je “Višnjik” napisao 1903. nedugo prije svoje smrti: ruska plemkinja, grofica Ljubov Andrejevna Ranjevska, vraća se sa kćerkom iz Pariza na obiteljski posjed nakon bankrota i ljubavnog kraha. Prije pet godina umro joj je muž, a sedmogodišnji sin utopio se u rijeci pa je otišla u inozemstvo. Zbog njezinog raskošnog života, imanje s čuvenim višnjikom zapalo je u dugove i prodaje se na dražbi. Kako nitko iz obitelji nema novca ni poslovne snalažljivosti, kupuje ga predstavnik nove generacije bogataša...
“Višnjik” je prepun monologa, u prvom planu nisu događanja nego bolna unutarnja proživljavanja svakog ponaosob. Glavnu ulogu ruske plemkinje, grofice Ljubov Andrejevne Ranjevske redatelj je povjerio nacionalnoj dramskoj prvakinji, iskusnoj Kseniji Prohaska kojoj je to bio veliki izazov, ali ju je srčano iznijela. - Lik koji igram pun je radosti življenja i optimizma bez obzira na probleme. Živi kao u snu, za ljubav i romantiku, baš kao i ja. Ljubov je rođena u bogatstvu, aristokratskoj obitelji, djetinjasta je i emotivna pa joj čovjek ne može zamjeriti. Mislim da su se večeras svi prepoznali u ovoj vrlo interesantnoj predstavi - izjavila je Ksenija Prohaska oduševljena radom s Ogarjovim.
Vrlo zahtjevan redatelj
Ostale uloge sa različitim uspjehom ostvarili su Nikša Arčanin, Ana Marija Veselčić, Anastasija Jankovska, Katarina Romac, Elvis Bošnjak, Mijo Jurišić, Filip Radoš, Tajana Jovanović, Pere Eranović, Nenad Srdelić, Davor Pavić i Matko Elezović, dok je Anastasija Jankovska uspjela izvući sve iz lika grofičine pokćerke Varje.
Glumci su nam otkrili kako ih je redatelj “iscrpio do daske”, generalnu probu završili su sedam sati prije premijere, ali tvrde da je vrijedilo! Premda je za neke najnoviji splitski “Višnjik” moćni dramski spektakl, a za druge egzibicija vlastite ideje, a ne prodor u Čehovljevu ljepotu, nedvojbeno je da ovu predstavu svakako treba pogledati.
Praizvedba predstave Ciganin, ali najljepši na sceni zagrebačkoga HNK:
