Nova 2018. godina samo što nije došla, a u hrvatskoj kulturi pitanja ima sve više, sustavnih odgovora niotkuda. Što se državnog novca tiče, u kulturi bi se sljedeće godine trebalo ipak nešto lakše disati. Budžet Ministarstva kulture iznosi milijardu i stotinu i deset milijuna kuna, što je za 73,4 milijuna kuna više nego u 2017. godini. I budžet Ministarstva znanosti i obrazovanja, koji dijelom ipak utječe i na standard i financije kulturnih djelatnika, veći je za četiristo milijuna kuna u odnosu na 2017. godinu što bi, na primjer, moglo značiti da će se naći novca za popunjavanje kronično praznih polica u školskim i fakultetskim knjižnicama. Ako se zna da će i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 2018. godine dobiti 5,3 milijuna kuna više nego 2017. godine, može se zaključiti da država kulturi i umjetnosti (a onda i obrazovanju i znanosti) šalje oprezno optimističnije signale.
Nova 2018. godina trebala bi biti i prva godina primjene Nacionalne strategije o poticanju čitanja, dokumenta dobrih namjera koji je predugo skupljao prašinu u ladicama, a koji bi trebao olakšati život izdavačima koji su zbog urušavanja knjižarskog lanca Algoritam MK morali uknjižiti milijunske gubitke. No, nakladnički sektor se ne može opustiti jer gubici Tisak medije, koja ima brojne multimedijske knjižare diljem Hrvatske (njih tridesetak, od kojih devet u Zagrebu), tjeraju na oprez.
Što se brojki tiče, prema objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku za 2016. godinu (za podatke u 2017. još je prerano), ne treba biti preveliki optimist. Tako je u 2016. godini Hrvatska ostala bez osam kina, bilo je i pet posto projekcija manje nego u 2015. godini, ali je zato porastao broj posjetitelja, i to četiri posto. Kina su u 2016. godini posjetila 4,531.922 posjetitelja. Svi smo, dakle, te godine u prosjeku jednom bili u kinu. No, prema svježe objavljenim podacima o posjetiteljima kazališta za sezonu 2016./17., morao bi zazvoniti alarm jer je broj posjetitelja bio manji nego u prethodnoj kazališnoj sezoni, i to za nezanemarivih 86.085 ljudi. Prošle je sezone u kazalištima bilo 2,224.617 posjetitelja, a u profesionalnim kazalištima je u prosjeku izvedeno 67 predstava s prosječno 216 gledatelja. Sezonu prije prosječan broj gledatelja bio je nešto viši, bilo ih je 242. No broj kazališta je ostao gotovo u dlaku isti.
Hit tema u EU
Pao je i broj koncerata, i to s 842 (u sezoni 2015./16.) na 752 u prošloj sezoni što, zanimljivo, nije rezultiralo manjim brojem posjetitelja jer ih je u pretprošloj sezoni bilo 252.678, a u prošloj 313.634!? Jedini profesionalni folklorni ansambl u državi Lado u pretprošloj je sezoni imao 105 koncerata (sa 42.796 gledatelja), a u prošloj sezoni samo 58 (sa 30.500 gledatelja).
Nisu baš dobri ni rezultati učlanjenja u knjižnice iako je knjižničarski sektor uzorno organiziran. Prema najsvježijim podacima Državnog zavoda za statistiku, 2016. godine u knjižnice su bila učlanjena 1,309.484 građanina, što je za 84.000 građana manje nego 2010. godine, a to je podatak nad kojim bi se trebalo zamisliti, pogotovo ako se imaju na umu porazni podaci o čitanosti u Hrvatskoj. Ovu relativno lošu statistiku trebala bi promijeniti praksa zagrebačke gradske uprave (i gradonačelnika Milana Bandića) koja je djeci do petnaeste godine omogućila besplatan upis u Knjižnice grada Zagreba, što je konkretna mjera kulturne politike potpuno u skladu s Nacionalnom strategijom o poticanju čitanja. A ima i te kakve veze s razvojem publike, što je hit tema u Europskoj uniji.
Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku (za 2015. godinu), raste broj posjetitelja muzeja i galerija, za što je zaslužan i očito nezaustavljivi trend otvaranja novih muzeja diljem Hrvatske, koji su uglavnom spretno uklopljeni u turističku ponudu. No, ono što nije dobro, to je sada već agonijska kriza kulturnog menadžmenta, ali i kriza u odnosima između političke kaste i umjetnika koji imaju svoje legalnom procedurom izborene ravnateljske mandate. Gotovo da i nema mjeseca a da negdje ne zaiskri oko imenovanja ravnatelja ili intendanata, ali i članova upravnih ili kazališnih vijeća u nekoj kulturnoj instituciji. Stalno se otvaraju nove fronte ideoloških i interesnih razdora između ove ili one političke opcije, koje se onda odražavaju u često beskrupuloznom i neprofesionalnom kadroviranju u najvažnijim kulturnim institucijama u državi koje se tako drže u latentnoj krizi i onemogućava ih se i u financijskom konsolidiranju i u umjetničkom razvoju.
Najnoviji, najpogubniji hrvatski slučaj jest natječaj za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, u koji se u mraku iza kazališnog zastora uplela valjda lokalna politička vrhuška minirajući ga i ponovno dovodeći splitski teatar u krizno stanje. Situacija je to čudnija što Split za gradonačelnika ima kulturnjaka, ambicioznog povjesničara umjetnosti Andru Krstulovića Oparu. Krstulović je svojedobno dobro vodio Muzeje Ivana Meštrovića, a pokazao je i gotovo kaubojsku hrabrost i hladnokrvnost u raščišćavanju situacije oko Žnjana.
Pobijedila konkurente
Pa ako je mogao riješiti krajnje neugodan žnjanski trokut, kako onda ne može u miru, prema proceduri, izabrati novog splitskog intendanta i zašto se u taj izbor morala umiješati ulica?
Puno napisa u medijima izazvali su i novi članovi nekih zagrebačkih kazališnih i upravnih vijeća (Zlatko Hasanbegović u Kazališnom vijeću zagrebačkog HNK, u koje je kooptiran ekspresno, mimo redovitih rokova, ili pak Anto Đapić, koji je postao član Kazališnog vijeća osječkog HNK), a široj javnosti uopće nije jasno što se to zbiva oko projekta Rijeke kao europske prijestolnice kulture.
Uprava projekta, koji već neko vrijeme djeluje kao samostalna tvrtka, loše komunicira s javnošću, a tu je i problem s financiranjem ovog projekta koji će većim dijelom financirati Hrvatska. Prema dokumentaciji s kojom je Rijeka pobijedila svoje jake konkurente, stajalo je crno na bijelom da će hrvatska država do 2020. godine u projekt EPK godišnje ulagati po milijun eura. No milijun državnih eura ni izbliza nije uložen ni 2016. ni 2017. godine, a takav iznos nije planiran ni za 2018. godine. Hoće li taj financijski raskorak između plana s kojim se mahalo Europskoj uniji pod nosom i mogućnosti čudnovate hrvatske državne blagajne ugroziti riječko prijestolništvo, oko kojega ionako i u Rijeci postoji niz krajnje neugodnih prijepora koji se uglavnom prešućuju?
Danak uspjehu
Zanimljiv je i slučaj grada Dubrovnika, koji čak trideset posto svog budžeta ulaže u kulturu (to je oko 140 milijuna kuna), po čemu je hrvatski grad rekorder. No, u političkim lokalnim preslaganjima sve se jače čuju glasovi da bi kultura trebala stegnuti remen čak i u gradu koji svojom kulturnom ponudom privlači na stotine tisuća posjetitelja, a čije zidine, kojima upravlja Društvo prijatelja dubrovačke starine, godišnje inkasiraju desetke milijuna kuna... I što se više digne cijena pojedinačne ulaznice za zidine, digne se i broj posjetitelja. Hoće li stoga grad Dubrovnik koji, Bogu hvala, ima i svoje komunalno kazalište i svoj simfonijski orkestar i muzeje i galerije i svoj poznati ljetni festival i folklorni ansambl Linđo... upravo zbog toga što je kulturološki još uvijek prepoznatljiv i međunarodno brendiran morati platiti financijski danak tom uspjehu? Pa to bi i bilo u hrvatskom stilu. Ako ne možeš uzeti nikom drugom, uzmi kulturi.
Ovo su najbolje fotografije Pixsellovih fotoreportera koje su obilježile 2017.:
