Dalibor Martinis danas ima 62 godine, a odgovorio je na performans iz 1978. godine i na pitanja koja si je postavio pred publikom u Western Front Art Centre u Vancouveru. U nedavno emitiranoj televizijskoj emisiji „Drugi format“ suočio se sam sa sobom, sa svojim pitanjima snimljenim i čuvanim 31 godinu, a javnosti otkrio što je o sebi mislio kad je bio dvostuko mlađi, s crnom kosom i brkovima.
Martinis današnji dovršio je svoj rad obuhvativši tri desetljeća, otkrio kakva si je pitanja o svom životu i umjetnosti bio postavio?
- Bitno je da sam doživo da mogu odgovoriti. Kad sam radio performnce u Vancouveru imao sam na umu da bih jednoga dana, razgovor između Martinisa i Martinisa trebao završiti kao televizijska emisija. Prvo zato što je od performansa mogao ostati tek video zapis. Bilo je logično da kad imam video zapis prvog događaja postavljanja pitanja, i cijeli završni događaj bude u televizijskoj slici. Prva ideja bila je da to napravim 2000. godine. Jer je 1978. ta godina bila je puna simbolike, početak novoga milenija, gdje ćeš bolje! Međutim kad se približila, imao sam dojam da moj status i interes za moj rad nije ni približno takav da bih ovaj projekt vrijedilo potrošiti. Tada sam si rekao; ok, važno da sam živ, da pazim malo na sebe, da ne radim gluposti, kasnije ću odgovoriti na pitanja. Tako se 2010. pojavila kao idealna, jer sam sada točno dvostuko stariji, što je samo po sebi jedna fina situacija. Mogao bih biti otac „onom“ Daliboru ili bi on mogao biti otac meni. To bi mogao tipični odnos između roditelja i djece među kojima je uvijek generacijski jaz, problemi oko toga što je tko htio, što je očekivao i koja očekivanja ispunio.
Koje je pitanje vama sada bilo najsmješnije, možda čudno?
Cijeli je razgovor na neki način jedno nadmetanje. Osjeća se u pitanjima pogled mladog samouvjerenog umjetnika koji ovog starijeg već može malo gledati sa sažaljenjem. Naravno, sad sam ja u prednosti sa svoje 62 godine jer je to stvaran život. Onaj Martinis je malo zastario, mogu ga malo i kritizirati, sigurno bih sad neka pitanja drukčije postavio. Previše je onih za koja sam onda mislio da je jako važno da se o njima govori. Isticao sam kako sam to dobro smislio, kako sam napravio najvažniju stvar, i inače sam dobar bio onda, a pitao sam se kakav ću biti poslije. Bio sam dosta ambiciozan, možda i previše pompozan. Uopće se nisam pitao da li bi mogao propasti režim , nisam razmišljao o društvenom i ideološkom sklopu. Možda je razlog bio i u činjenici da sam da sam prvi performans radio u Kanadi, danas je interes svijeta za politički kontekst na ovim prostorima bio veći.
Autointervju je izuzetno dobor prihvaćen, svi pričaju o tome kao o fenomenu?
Rekao mi je Boris Cvjetanović da je jedan njegov prijatelj, po profesiji psihijatar, skupio djecu i rekao im da i oni u svojoj sadašnjoj fazi života, moraju sami sebi postaviti neka pitanja, da bi se suočili sa sobom za 20 ili više godina. Postavljanjem pitanja pratimo svoj razvoj. Tako se uspostavlja jedna veza sa nama samima, prvo izražavamo ono što očekujemo od sebe, poslije vidimo kamo je to kremulo i koliko smo od očekivanog ostvarili, a koliko je toga ostalo neispunjeno. Samo postavljanje pitanja i odgovaranje na njih nije neki ezoterični artistički projekt, već može biti veoma praktičan put osobnog razvoja pojedinca.Pitanje je to našega životnoga projekta. Jer, svi mi imamo neki svoj životni projekt, bez obzira jesmo li umjetnici, intektualci ili poštari. Svaki čovjek krene s nekom projekcijom svoje budućnosti. Poslije, naravno, mnogi od nas odstupaju i korigiraju svoja očekivanja.
Jeste li se u tih 30 godina povremeno prisjećali pitanja?
Itekako. Vodio sam računa o tome. Na svojem primjeru mogu reći kako je protokom vremena taj projekt postajao sve ozbiljniji, u stilu – prošlo je petnaest godina, ja sam sebi nešto obećao, preuzeo sam obvezu da moram odgovoriti na pitanja.
Hoće li dovršeni video završiti možda u MSU?
Nisam još do kraja siguran. Imam nekoliko ideja oko toga. Prvo ću prevesti na engleski sve ovo što sam govorio u emisiji „Drugi format“ da taj rad komunicira i izvan Hrvatske. Postoji ideja da možda svake godine revidiram po jedno pitanje, da taj video rad živi i dalje, ali u drukčijem vremenskom intervalu. Ako ću živjeti 15, 20 ili 30 godina onda će taj rad postupno postajati drukčiji, a ovo će biti jedna faza u tom projektu koji bi i dalje bio „work in progress“. Tako bi se stalno nadograđivao jer ću u budućnosti na neko pitanje drukčije odgovoriti, prirodno je da ću mjenjati mišljenje s vremenom.
Što je s autorskim pravima. Je li to sad vaš video ili je vlasništvo HRT-a?
Sigurno pripada i jednom i drugom Martinisu ali nisam previše opterećen vlasništvom. Čovjek mora biti jako afirmiran kao umjetnik da počne kalkulirati i pravno ili financijski ograničavati da mu se gleda video. Što bi mi vrijedio novac da rad stoji u ladici. Meni je kao umjetniku cilj da ono što radim bude gledano.
