Komedija "Samoubojica" Nikolaja Erdaman vrlo je hrabar tekst, onaj zbog kojeg je autora progutao mrak Sibira, ali i autorsko nepostojanje nakon što je preživio progonstvo. Priča ovdje počinje gotovo banalno: muž se posvađa sa ženom. On je nezaposlen, razdire ga osjećaj izgubljenog dostojastva, životnog smisla, a ona je umorna do zadnje stanice u tijelu, jer neprestano rinta kako bi njih dvoje i njena majka preživjeli. A preživljavaju na način poznat mnogima ovdje i sada, uz svijeće jer struja odavno nije plaćena, i uz pretnje deložacijom. Muž u toj svađi zaprijeti samoubojstvom, a u njihovim se životima stvore oni koji žele da se ubije zbog višeg cilja: intelektualne slobode, ljubavi, crkve, nacije...
Od tog je djela u "Samoubojici" kojeg smo premijerno vidjeli, u petak 13. travnja, u Satiričkom kazalištu Kerempuh (prema prijevodu Božidara Violića koji je to djelo i režirao u Gavelli davne 1971., s Perom Kvrgićem u glavnoj ulozi) ostao taj osnovni okvir priče, premalo Erdmana samog, tako da se može reći da su redatelj Vito Taufer i autorica adaptacije i dramaturginja Dora Delbianco napravili komediju po Erdmanovim motivima. Oni su je u potpunosti kroatizirali, pa je tako glavni junak Nikola Petričević, u potpunosti prebaciju u naše vrijeme, u doba blokiranih. Scenografija Vite Taufera, kostimi Manuele Paladin Šabanović, kao i bijala šminka na licima glumaca poručuju da su na sceni duhovi našeg, a ne Erdmanovog doba.
Autorski tim je tako stvorio predstavu koja će nesumljivo biti rado gledani hit ovog kazališta, ali realno gledajući ma koliko neke situacija iz samo djela danas zvuče kao da ih je Erdman napisao znajući kako ćemo živjeti mi u Hrvatskoj 2018. godine, stvari su se ipak bitno promijenile. Ono što je nekada bio čin nevjerojatne građanske hrabrosti; Erdmanovjunak naime tijekom pijane zabave uoči samog ubojstva telefonom zove Kremlj i samog Staljina šalje u tri pm..., u ovoj je predstavi tek odjek populizma, jer ma što svi mi mislili o političarima, čak i u svjetlu činjenice da neki očajnički telefonski pozivi i danas završe sa pritvorenim pozivateljima, nepobitna je činjenica da ni premijer ni predsjednica nemaju sibirski gulag pri ruci.
No, autorske poruke jasne su, uz Taufera i Delbianco, možda i najjače u glazbenim songovima Mate Matešića. On je obradio znanu pjesmu iz "Cabareta" "Budućnost pripada meni", pa je tako briljantan prikaz nacizma postao kometar našeg trenutka u kojem su i: "za dom spremni", i Bog, i Oltar domovine, majka, zli ljudi...
Redatelj upravo u ta dva varijetetska momenta pokazuje na koji je način objedinio gumački ansambl Kerempuha, i to oko glavne uloge. Nju tumači Borko Perić, razigran, lud, ali i precizan u očaju potpuno izgubljenog čovjeka koji ipak bira život. Perić i ovom ulogom dokazuje da nastavlja svoj veliki glumački zamah kojem je posebnu snagu dao upravo Taufer kada mu je povjerio glavnu rolu u komediji "Jedan sluga dva gospodara". Uz njega je odlična Csilla Barath Bastaić u ulozi njegove supruge, a od ostalih se uloga izdvajaju Elizabeta Kukić kao punica i Vedran Mlikota kao diabolični susjed koji je odučio naplatiti tuđe samoubojstvo.
