Oh, uzbuđen sam i doista jako, jako sretan. Čuvao sam tu tajnu dvije godine... i sada kada mogu napokon to podijeliti sa svijetom, osjećam fizičke reakcije, veliko olakšanje za svoje tijelo – govori legendarni producent Tony Visconti. A o kakvoj je tajni riječ?
Pa, dvije je godine Visconti hodao ulicama New Yorka noseći na glavi slušalice iz kojih mu je dopirala glazba koja će postati novi album Davida Bowieja “The Next Day”, prvi nakon deset godina. Oko njega su hodali Bowiejevi fanovi noseći na majicama lik svoga junaka, ali nitko od njih nije mogao ni zamisliti što prolaznik pored njih upravo sluša.
Visconti, stari Bowiejev suradnik na albumima “David Live” “Young Americans,” takozvanoj berlinskoj trilogiji, “Scary Monsters”, s kojim je obnovio suradnju na albumu “Reality” 2003. godine, uključen je u novi projekt čak i prije nego je Bowie počeo raditi prve demosnimke u studiju The Magic Shop u newyorškom Sohou.
I nije ostao samo na poslu producenta. Naime, Bowie je odlučio da neće davati nikakve intervjue pa je Visconti na neki način postao i njegovim glasnogovornikom. Zato je dao službeni “generički” intervju čije dijelove prenosimo kao jedini nositelji prava na njegovo objavljivanje u Hrvatskoj.
U tom intervjuu, na pitanje kako je uspio spriječiti curenje materijala ili informacija u javnost, Visconti odgovara: – Svi članovi benda i tehničari, ljudi koji su nam donosili kavu u studio, svi koji su bili uključeni u to na bilo koji način morali su potpisati ugovor da će čuvati tajnu.
Ljudi koji su svirali na albumu uglavnom su već dulje svirali s Davidom i zbog njih takav ugovor ne bi bio potreban, ali priključili su nam se i neki novi ljudi i radili smo u novom studiju s kojim nisu imali dugogodišnju suradnju pa smo zato uveli mjere opreza. Svi su se morali potpisati i nitko se nije bunio.
Rekli su: “Velik je užitak svirati s Davidom Bowiejem”. Pitanje čuvanja tajne bilo je pitanje časti, a ne toga što smo se svi mogli plašiti da ćemo biti tuženi sudu ili nešto takvo. Bilo je super biti dijelom toga kluba. Tako je to funkcioniralo.
Visconti kaže da je Bowie počeo raditi pjesme prije dvije godine i da je odmah prepoznao taj trenutak.
– David je jedan od mojih najstarijih prijatelja. Komunicirali smo e-mailom cijelo vrijeme i povremeno bismo se našli na ručku u New Yorku. Posljednjih nekoliko puta kada smo se sreli vidio sam iskru u njegovim očima koju prije nisam viđao, to je značilo da je počeo skladati.
Znao sam da će me pozvati jednog dana i, kada me zvao, rekao je: “Volio bih napraviti nekoliko demosnimaka.” Ušli smo u studio prije dvije godine – ja na basu, Sterling Campbell na bubnjevima i Gerry Leonard na gitari. Svirali smo tjedan ili dva na ideje koje je David imao. Živjeli smo s tim demosnimkama nekoliko mjeseci i prije otprilike osamnaest mjeseci ušli smo u pravi studio i tamo napravili prve ozbiljne pjesme. Ušli bismo na dva tjedna i snimali, potom bismo uzimali po mjesec ili dva slobodno. U studiju smo ukupno proveli oko tri mjeseca, ali se to razvuklo na oko osamnaest mjeseci. Je li Bowie bio svjestan toga da su ga mnogi ljudi, zbog dugog izbivanja, gotovo već bili otpisali?
– Činilo se da ga zabavlja što svijet misli da se umirovio ili da je slaba zdravlja. Nije mu to nimalo smetalo. Mislim da je već bio umoran od toga da mora snimati albume jer su ga ugovorne obveze primoravale na to. Odustao je od svega toga. Želio je voditi privatni život i sam razmišljati o tome kada se mora vratiti u studio. On je vrlo pouzdana osoba: “Napravit ću album kada budem spreman, kada doista budem imao što reći.” Nikada nije bio zabrinut zbog toga što će ljudi misliti o njegovu izbivanju.
Novinar koji je intervjuirao Viscontija primijetio je dobar i zdrav izgled zvijezde unatoč problemima sa začepljenjem srčanih arterija 2004. godine.
– Viđao sam ga redovito nakon toga i bio je vrlo zdrav, crvenih obraza. A u studiju je njegova izdržljivost bila fantastična. Kao da i nije napravio stanku od deset godina. I kada je došao trenutak da otpjeva završne vokale, bio je glasan kao i uvijek.
Visconti napominje da prvi singl s albuma, balada “Where Are We Now”, koja zvuči kao da je skinuta s nekog albuma iz berlinske trilogije, ni na koji način nije indikativan zvuk albuma. Što više...
– To je jedina takva pjesma na albumu. Većinu albuma čine brže pjesme, s nekim vrlo inovativnim stilovima, ali i vrlo poznatim Bowiejem. Postoje pjesme kakve Bowie nikada prije nije snimio i one su na čudan način komercijalne. Album je vrlo uzbudljiv; slušao sam ga dvije godine, analizirao, cijedio ga, dopisivao note i nikada mi to nije dosadilo. Bio je veličanstven svaki put kada bih ga poslušao.
Kako je onda u cijelom tom procesu izronila atipična “Where Are We Now?”?
– Ona se pojavila vrlo rano, ali nisam čuo njezine stihove do pet mjeseci poslije. Dotad je bila samo prekrasna balada koju smo zvali nekako drukčije, ali više se ne sjećam kako. David je došao jednoga dana i rekao: “Napisao sam stihove.
Napisao sam pjesmu o Berlinu”. I odmah sam pomislio: “Odlično. To je zbilja super”. Dao mi je kopiju stihova, stao pred mikrofon i počeo se zagrijavati, a ja sam čitao stihove i osjećao kako se ježim jer sam prilično vremena proveo u Berlinu, također radeći s njim tri albuma iz takozvane berlinske trilogije (“Low”, “Heroes”, “Lodger”). Znao sam o čemu je govorio jer u vrijeme kada smo radili te albume nije živio u skupom stanu. Živio je u prilično lošem dijelu grada te smo on, Iggy Pop i ja tumarali okolo po pivskim vrtovima i pretvarali se da smo Nijemci koji piju pivo.
Taj je osjećaj opisao u toj pjesmi i tim stihovima. “Where Are We Now?” vrlo je osobna pjesma, ali je i povijesna. Puno čita povijesne knjige i vodili smo odlične razgovore na tu temu u studiju o, na primjer, britanskoj monarhiji i sličnom. Još je nekoliko pjesama na albumu na temu povijesti. Od nekih se pak stihova na albumu stišće krv, to su doista jako, jako snažni tekstovi o starim ratovima i takvim stvarima. Naslovna pjesma “The Next Day” jedna je od krvavijih pjesama. To je kao Hammerov film strave i užasa. Ali mislim da je David uvijek na više razina – “The Next Day” također može značiti da je danas novi dan, da je ovo novi album i novi on. Ali samo špekuliram.
Visconti priznaje da su snimili više od 17 pjesama koje su objavljene na regularnom albumu i specijalnom izdanju.
– Snimili smo, mislim, 29 pjesama sve zajedno. Neke su od njih otpale nakon svega nekoliko tjedana jer nisu funkcionirale.
Bowie često piše bez melodije ili stihova; samo tražimo ritam ili nešto što prethodi fazi stihova. Mislim da ćemo neke od tih pjesama snimiti ispočetka, preradit ćemo ih i prearanžirati, ali naprosto se nisu uklapale u koncept ovoga albuma. Ovih 17 koje smo objavili doista su bile najjače. Mislim da postoje još tri ili četiri vrlo jake, ali s tim nam se u vezi pitanju mišljenja razilaze. (Smijeh.)
Koje snimke na albumu Visconti smatra najposebnijima?
– Pjesme “Dirty Boys” i “If You Could See Me” vrlo su posebne pjesme, pomalo jazzy. Sada Bowie puno pjesama sklada na klavijaturama i tada često ide u jazz-stanja koja su izvanredna. Ali uvijek je imao pjesme koje su imale vrlo sofisticirane akorde. Ima još jedna pjesma, “How Does the Grass Grow”, To je potpuno različit, novi Bowie.
Spominjući mogućnost da će neke od odbačenih pjesama biti iznova snimljene, postoji li neki rok kada bi se to moglo dogoditi?
– Ne znam – odgovara Visconti.
– Još ne postoji “kada”, očito. Još nisam rezerviran za rad na novom albumu s njim. Ali razgovarali smo o novim snimanjima nakon ovoga. Završili smo rad na ovom albumu s visokim adrenalinom i David je rekao: “Ne mogu dočekati da se vratimo u studio”. Ali mislim da će do toga ipak proći nešto vremena. Ovaj album mora proći svoje. Možda se okupimo već ove godine, doista ne znam.
Na žalost obožavatelja Visconti kaže da je Bowie kategorički odbio mogućnost odlaska na novu turneju.
– Rekao je ne, apsolutno ne! Rekao mi je: “Nastupao sam više od trideset godina i davao intervjue. I ništa od toga više ne želim raditi”. Samo želi snimati albume. Smatra da je to njegov poziv sada.
