Kad je Edgar Degas prije 143 godine premijerno u Parizu izložio svoju "Malu četrnaestogodišnju plesačicu", javnost je ostala zgrožena, a likovna kritika pokopala ga "zbog njezine ružnoće". Međutim, danas je to rad čije se ljepote ne možemo nagledati, važi za remek-djelo koje je promijenilo način poimanja ljepote i otvorilo vrata suvremenoj skulpturi, a nakon 12 godina opet je izloženo u Zagrebu. Preciznije, u Klovićevim dvorima u sklopu izložbe "Od boemstva do vječnosti" u organizaciji 24sata, koja predstavlja radove Degasa, Matissea, Modiglianija, Keesa Van Dongena, Tamare de Lempicke i prve feminističke umjetnice Suzanne Valadon.
Izložba donosi 80-ak djela, slika i skulptura, koja daju širok presjek umjetničkog života u Europi, Latinskoj Americi i SAD-u od kraja 19. stoljeća, a u vlasništvu su privatnog kolekcionara, Zaklade MT Abraham (MTA), biznismena Amira Grossa Kabirija. Kolekcija je nastala prije 20 godina i trajno je izložene u galeriji The Hub of Fine Arts u Mostaru čime je bitno osnažena umjetnička scena tog grada.
– U Zagrebu je izložen samo dio umjetnina MTA Zaklade, sva su nastala u prvoj polovici 20. stoljeća i reprezentativni su primjerci modernizma i stilova koji se tada razvijaju kao što su fovizam, kubizam, futurizam i apstrakcija. Posjetitelji imaju priliku vidjeti muzejski vrijedne umjetnine, a način na koji su postavljene i na koji je koncipirana izložba prenijet će im duh Pariza i njegovih boema koji su živjeli od Montmartrea do Montparnassea, a koji se reflektira i kroz umjetnost drugih umjetnika Europe i svijeta. Predočen je, dakle, umjetnički kontekst u kojem je nastalo boemstvo s rušenjem normi i otkrivanjem novih kreativnih dimenzija – kazala je Danijela Ucović, kustosica galerije The Hub of Fine Arts.
O vrijednosti kolekcije teško je govoriti jer tržište umjetnina prevrtljive je naravi, no u pitanju su sigurno milijunske svote. Primjera radi, dovoljno je spomenuti da je 2009. na aukciji u Sotheby's brončani odljev Degasove "Male balerine", kakav je jedan ovdje i izložen, postigao cijenu od 13,3 milijuna funti. Na stranu taj podatak, puno je važniji onaj umjetnički razlog zašto je baš ta skulptura i zvijezda ove izložbe.
– U pitanju je jedna od najvažnijih skulptura 20. stoljeća. Edgar Degas bio je poznat kao slikar balerina, plesačica i noćnog života Pariza. "Mala balerina" belgijska je plesačica Marie von Goethem, debitantica u baletu pariške Opere, siromašna djevojčica, kći pariškoga krojača i pralje. Kada je Degas izradio njezinu figuru i izložio je na Impresionističkoj izložbi u Parizu, to je bilo nešto sasvim novo za tadašnji svijet umjetnosti jer prvi put je netko na skulpturu stavio periku od prave kose i odjenuo je u baletnu suknjicu. To je izazvalo opće zgražanje, smatrali su da njezino naturalistički prikazano lice nije dovoljno lijepo prikazano kao što je tada to bilo popularno u skulpturi. Smatrali su je uzorom ružnoće i davali joj pogrdna imena, a danas, s vremenskim odmakom, ona je uzor ljepote i možemo je smatrati početkom konceptualne umjetnosti, pa čak i ready madea, i zato je tako važna – pojašnjava Danijela Ucović.
Kako javnost nije tu cijenila skulpturu, Degas ju je povukao s izložbe i original modeliran u vosku, s pravom prozirnom suknjicom, držao u staklenom kavezu u prostranoj sobi u potkrovlju koja je imala veliki balkonski prozor, ne osobito čist, na kojem su se svjetlost i prašina veselo stapale. U tom neurednom atelijeru nalazili su se umivaonik, potamnjela kada od cinka, ustajali ogrtači i štafelaji zatrpani crtežima u ugljenu. Zaklada MTA posjeduje jednu od 29 brončanih verzija "Male plesačice", koje su dio velikih muzejskih kolekcija širom svijeta, a originalna voštana skulptura bila je u Degasovoj vitrini sve dok je 1956. nije kupio financijer Paul Mellon. Nacionalnoj umjetničkoj galeriji u Washingtonu donirao ju je 1985. godine.
Sam Edgar Degas (1834. – 1917.) potječe iz obitelji bankara, njegov otac podržavao je sinovu sklonost crtanju i kopiranju djela starih majstora u Louvreu, čak je jednu sobu u kući pretvorio u atelijer, ali zahtijevao je od njega da upiše studij prava. Degas je to i učinio, ali ubrzo napušta pravo i 1856. iz Pariza odlazi u Italiju studirati klasičnu umjetnost. Po povratku u Pariz pa do kraja života, najveća umjetnička strast bio mu je balet. Često je boravio iza pozornice, praveći skice plesačica na probi ili dok čekaju izvedbu. Obične plesačice i baletne trupe zanimale su ga više od zvijezda. Degas bi često promatrao sate baleta na kojima su djevojčice koje pohađaju baletne škole vježbale pet baletnih položaja. Jedna od tih djevojčica bila je i Marie Genevieve van Goethem koja danas živi u najslavnijoj skulpturi njegove karijere.
Za cijenama Degasa na dosadašnjim aukcijama ne zaostaju, štoviše i prestižu ga, djela drugih autora koji su također zvjezdana imena aktualnog zagrebačkog postava. Recimo, skulpturu u bronci Henrija Matissea "Akt s leđa", visoku 1,89 metara koja predstavlja žensku siluetu, aukcijska kuća Christie's 2010. prodala je anonimnom kolekcionaru za 49 milijuna dolara. Godine pak 2018. na aukciji koju je u New Yorku organizirao Sotheby's, slika "Nu couche (sur le cote gauche)" Amadea Modiglianija prodana je za 157,2 milijuna dolara. Upravo on, veličanstveni Modigliani, na izložbi u Klovićevim dvorima zastupljen je portretom "Annie Bjarne" iz 1919. koji prikazuje Šveđanku koju je upoznao u caféu na Montparnasseu.
– Taj portret prikazuje njegovo slikarstvo zadnje faze u kojem se mogu vidjeti te njegove čuvene oči bez zjenica koje je slikao uz objašnjenje da 'u cijelosti može naslikati nečije oči samo ako poznaje dušu osobe koju slika'. Dakle, on i Bjarne očito su bili tek poznanici. Njoj konkretno te 'oči bez zjenica' obojio je jedno u zelenu, drugo u smeđu boju, čime je želio naglasiti da uvijek jednim okom moramo promatrati svijet unutar sebe, a drugim okom svijet izvan nas – govori Ucović. Sam Modigliani (1884.- 1920.), talijanski čarobnjak, podrijetlom je bio Židov, s 20 godina otišao je u Pariz da bude u centru umjetničkih zbivanja. Družio se s Brackom, Picassom, Utrillom, Soutineom. Živio je boemski i za života je imao samo jednu izložbu koju je iste večeri u Parizu zatvorila policija, i to zbog preprovokativno naslikanih stidnih dlačica na njegovim ženskim aktovima. Preminuo je mlad od posljedica tuberkuloznog meningitisa.
Henri Matisse, najvažniji francuski fovistički slikar, u Zagrebu je predstavljen skulpturom "Aurore", heroističkim prikazom ženskog ležećeg akta kojim naglašava snagu i moć žene. Poput mnogih drugih djela iz kolekcije Zaklade MTA, i "Ležeći akt" nema samo umjetničku nego i povijesnu vrijednost u čemu je vidljivo pomno promišljanje prilikom prikupljanja ove zbirke. Naime, ono je kao jedno od najpoznatijih dijela Matissea kipara gotovo pola stoljeća krasilo policu iznad kamina u knjižnici američkoga povjesničara umjetnosti Johna Rewalda (1912. – 1944.), vrsnog poznavatelja francuske umjetnosti kasnoga 19. i ranoga 20. stoljeća i autora "Povijest impresionizma", knjige koja je postavila temelje za proučavanje toga umjetničkoga pokreta. Henri Matisse (1869. – 1954.) bavio se kiparstvom cijeloga života, ali nijedna od 83 skulpture koje je napravio nije imala tako važnu ulogu kao "Ležeći akt" jer "najbolje predstavlja prijelaz iz slikarstva u kiparstvo i obratno". Figurom nage žene koja leži Matisse oslobađa formu od anatomskih ograničenja, čime se ostvaruje iznimna ekspresivnost koja karakterizira njegovo slikarstvo. Po izobrazbi je bio pravnik, no ne ostaje dugo u tom poslu, zov umjetnosti bio je prejak, a 1905. na Salonu des Indépendants izlaže "Raskoš, mir i senzualnost" (danas u vlasništvu pariškog Muzeja d'Orsay), njegovo najvažnije neoimpresionističko djelo koje se smatra početkom fovizma.
Na izložbi je dan prostor i ženskim umjetnicama često podcijenjenim u povijesti umjetnosti. Izložena je konkretno Suzanne Valadon, prva žena umjetnica 1894. prihvaćena u Société Nationale des Beaux-Arts koja je pomicala granice umjetnosti. Ovdje je njezin "Akt u krajoliku" koji pokazuje ženu koja se kupa u potoku, a način na koji je prikazala njezine grube noge dokaz je da ona ne idealizira žensko tijelo, dapače, realna je, često slika radnice, a i sama je bila u teškoj životnoj situaciji i samohrana majka. Ta zanimljiva Francuskinja, zanimljivo je počela i svoju karijeru. Naime, Suzanne Valadon (1865.- 1938.) kao 15-godišnjakinja počela je raditi kao model na Montmartreu, pozirajući mnogim umjetnicima među kojima su bili Berthe Morisot, Pierre Puvis de Chavannes, Théophile Steinlen, Pierre-Auguste Renoir i Henri de Toulouse-Lautrec. Pomno je promatrala njihove metode i počela i sama crtati 1892. Njezini su prvi modeli bili članovi obitelji, a bila je i bliska prijateljica Edgara Degasa, koji je kupovao njezine radove i podučavao je graviranju. Valadon je izlagala na Salonu d'Automne 1910. godine, a od 1911. na Salonu des Indépendants. Kada je imala 18 godina 1883. rodila je sina Mauricea Utrilla (1883. – 1955.), umjetnika koji će postati poznat po svojim pogledima na Montmartre. Majka i sin često su izlagali zajedno. Za života Valadon je stvorila oko 273 crteža i 478 slika, a suvremenici su govorili da je slikala "kao muškarac", što se nije temeljilo samo na izboru tema, ženskih aktova, već i na agresivnosti boja, linija i oblika. "Ne znam što će trajati od vizualnih umjetnosti našega doba, ali Valadonino djelo, rađeno u samoći, ostat će izvan vremena kao nešto istodobno osjetljivo, čisto i snažno", ocijenio je još davne 1930. francuski likovni kritičar René Barotte.
Tu je i Gabriele Münter (1877. – 1962.), jedna od najvažnijih ekspresionističkih slikarica čija je izložba trenutačno u galeriji Tate Modern u Londonu, a u Zagrebu je izložena njezina slika "Mrtva priroda s uskrsnim jajima". I ova slika ima priču. Naime, slikajući je, Münter se u biti prisjećala svojeg sretnoga života s Vasilijem Kandinskim, koji joj je prije svega bio mentor, a zatim i dugogodišnji životni partner. Njihova veza trajala je više od deset godina. Kada je počeo Prvi svjetski rat, Kandinski je bio prisiljen vratiti se iz Njemačke u Rusiju, a njegov iznenadni brak koji je sklopio u Moskvi označio je, logično, i kraj njegove veze s Münter, koja zbog šoka nekoliko godina nije mogla slikati. Inače, bila je bogata nasljednica svojih roditelja što joj je omogućilo da se u životu bavi onime što želi, a što je bila rijetkost za jednu ženu početkom 20. stoljeća. Kandinskog je upoznala na akademiji u Münchenu, putovala s njim u Nizozemsku, Švicarsku, Italiju i Tunis.
Godine 1920. vratila se s privremenog života u Švedskoj u Njemačku, a od tada počinje i njezin dugotrajni spor s Kandinskim oko stvari i djela nastalih prije 1914. kada je on napustio Njemačku. Sud je 1926. natjerao Münter da Kandinskom preda 26 kutija s njegovim stvarima i desetak slika. Preostali radovi službeno su postali njezino vlasništvo. Njezina slika izložena u Zagrebu nekoć je bila dio kolekcije Dorothy Seiberling (1922. - 2019.), više umjetničke urednice časopisa Life, koja je bila strastvena kolekcionarka.
Slavna, od rođenja bogata Poljakinja Tamara de Lempicka u Klovićevim dvorima nije prisutna s nekim pompoznim portretom s kojeg vrišti art deco štih, kakvi su je i učinili slavnom. Izložena je njezina "Apstraktna kompozicija u crvenom i plavom II/ Crvena tvornica" iz 1953. godine – svojevrsna dvodimenzionalna kompozicija s oblicima koji podsjećaju na tvorničke dimnjake. Ipak, draž apstrakcije za nju je bila kratkoga vijeka. Vratila se onome u čemu je bila najbolja i što ju je za života i proslavilo: svečanim portretima zbog koji su je kritičari zvali "kraljicom art décoa" i "barunicom kista", a krasili su najmodernije domove bogataša i postali neizostavnim obilježjima interijera divljih dvadesetih godina. Život Tamare de Lempicke (1898. – 1980.) uključivao je bijeg iz boljševičke Rusije, dva aristokratska muža, razdoblja depresije 1930-ih, preseljenje u SAD i povratak u poslijeratnu Europu, gdje njezin raskošni postkubistički stil sada više nije bio moderan. Naime, u 60-ima art déco smatrao se beznadno zastarjelim. De Lempicka je bila već u svojim sedamdesetima kada se skupina mladih trgovaca umjetninama opet zainteresirala za njezine rane radove, a izložba 1972. godine u Parizu dočekana je s oduševljenjem. Art déco se lagano vraćao u modu, a s njime i Tamara de Lempicka, no nije poživjela da vidi svoj novi umjetnički trijumf. Nakon njezine smrti, u skladu s njezinom željom, De Lempickin pepeo je iz helikoptera rasut iznad vulkana Popocatépetl u središnjem Meksiku.
Posebno je zanimljiv i nama ne tako poznat Hanns Bolz čija je u Klovićevim dvorima izložena "Žena sa šeširom" jedna od trideset sačuvanih njegovih slika u cijelome svijetu. Na njoj je naslikao Emmy Hennings, jednu od najpoznatijih njemačkih dadaističkih performativnih umjetnica koja je imala strašan utjecaj na razvoj pop-kulture u Njemačkoj. Kada je riječ o samom Bolzu (1885. – 1918.) govorimo o čuvenom njemačkom dadaističkom umjetniku koji je umro mlad, u svojim tridesetim godinama i uništio dobar dio svojeg stvaralaštva.
Naime, nakon što je diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu 1908., preselio se u Pariz gdje stanuje na broju 49 u ulici Gabriel na Montmartreu, u istoj kući u kojoj je Picasso 1900. unajmio svoj prvi studio. Godine 1913. sudjeluje na epohalnoj izložbi Armory Show u New Yorku i na izložbi The First German Autumn Salonu, koju je u Berlinu organizirao Herwarth Walden, a iste godine izlaže i s Vasilijem Kandinskim u Aachenu. Na bojišnici završava 1914. gdje je zbog trovanja plinom umalo oslijepio pa zbog oslabjelog vida 1917. odlazi iz vojske i fokusira se na kiparstvo, čija je taktilna dimenzija donekle kompenzirala njegov gubitak vida. Umro je od posljedica tog trovanja 1918. Slutio je da mu se bliži kraj pa je odlučio uništiti sva svoja djela i isto je tražio od drugih koji ih posjeduju. Ono malo što je sačuvano opstalo je zahvaljujući privatnim kolekcijama i njemačkom trgovcu umjetninama Alfredu Flechtheimu, kojega je Bolz upoznao u Parizu i bio je Bolzov zastupnik do kraja njegove kratke karijere. Bolzova ovdje izložena slika odmah nakon Zagreba odlazi na jednu dadaističku izložbu u Njemačku.
Prilika je ovo da upoznamo i Keesa Van Dongena (1877. – 1968.), jednog je od najvećih francuskih umjetnika 20. stoljeća koji je prikazivao figure s velikim očima poput lutke i crvenim usnama i bio blizak Picassov suradnik. Ovdje je njegov "Portret gđice Marcelle Lioni" ili "Avenija du Bois de Boulogne" – kako se također zove tu sliku zbog pariške avenije na kojoj je naslikana. Naslikana Marcelle Lioni bila je jedna od najpoznatijih manekenki tog doba. Van Dongen naslikao je čak dva njezina portreta, jedan je danas u Ermitažu, a ovaj portret u kolekciji MTA Zaklade je makar za tri klase bolji, tvrdi kustosica Danijela Ucović.
Belgijac Léon de Smet naslikao je 1926. Moulin Rouge u istom trenutku kad ga i Eugene Atget fotografira. Atgetova antologijska fotografija danas je u kolekciji MoMA-e, a De Smetova slika Moulin Rougea izložena je u Klovićevim dvorima.
Osobno iznenađenje mi je i izvrsni Béla Kádár (1877. - 1956.), sigurno najslavniji mađarski slikar. Kroz svoj stil on je prihvatio doslovno sve inovacije umjetnosti ranog dvadesetog stoljeća, od neoimpresionizma i ekspresionizma do apstraktnih kompozicija u kubističkom stilu, od otkačenih art déco tema, poput ovdje izložene "Kompozicije s figurama", do neoprimitivističkih fantazija nadahnutih mađarskim narodnim pričama. Bio je sin siromašnog židovskog krznara, a u mladosti je pješačio Europom kao putujući bravar da bi se na tom proputovanju u Parizu odlučio okušati u umjetnosti. Kádár je veliki dio svog uspjeha, posebice u Americi, dugovao Katherine Dreier, predsjednici Société Anonyme, koja je bila ključna u dovođenju europske avangarde u New York, a odabrala je njegov rad za Međunarodnu izložbu moderne umjetnosti 1926. u Brooklyn Museumu.
Postao je svjetski slavan no rat će sve promijeniti. Kad su Nijemci okupirali Mađarsku 1944. godine, Kádár i njegova obitelj bili su u Budimpešti protjerani u geto ulice Dob. Umjetnik je rat preživio, ali njegova supruga i dva sina ubijeni su u holokaustu. Nakon Drugog svjetskog rata njegova su djela postala pomalo dekorativna i izgubila na cijeni, a on je pao u zaborav i umro u siromaštvu 1956. godine.
U postav izložbe uvršteni su i nama manje poznati slikari poput Augustea Chabauda, kojem je unikatni ekspresivni umjetnički izražaj priskrbio jedinstveno mjesto među fovistima, ili pak Ortiz de Zárate. Talijanske futuriste predstavljaju Enzo Benedetto, Vittorio Corona i Fortunato Depero. Osim Kádár, tu su i mađarski umjetnici Lajos Tihanyi i Hugo Scheiber. Uglavnom, puno je razloga za biti u Klovićevim dvorima, a izložba se može pogledati do 30. lipnja, nakon čega se djela vraćaju u Mostar.
