Na kraju Gluckove opere Euridika se iz Hada sretno vraća u život i Orfejev zagrljaj. Put velikog studentskog projekta od ideje do pozornice nije imao tako jednoznačno sretan završetak.
Nakon podrške koju smo dali ideji i u nju uloženoj energiji, umjetnicima u nastajanju treba iskazati poštovanje i ozbiljnim osvrtom na rezultat, uz opasku da za sve propušteno ili propušteno odgovornost najmanje snose studenti. Tomu služe njihovi profesori, a i okolnosti u kojima svi skupa rade.
Pohvalna je podrška Lisinskog ovim projektima. Uključila se i Hrvatska glazbena mladež pa je dvorana u ponedjeljak, na trećoj i posljednjoj izvedbi, bila prepuna đaka. Lijep prizor. Ali, nelogično je da novi naraštaji pjevača, svirača, dirigenata, redatelja, scenografa, kostimografa, majstora svjetla i ostalih pratećih profesija prvo kreativno iskustvo s operom stiču u koncertnoj dvorani, a ne u kazalištu.
Neprikladan ambijent najprije zahtijeva improvizaciju, a potom ih redovito zavodi i na spektakularizaciju u duhu današnjeg vremena, ali ne i umjetničkih djela koja nam donose.
Usprkos pomalo rogobatnoj telefonskoj govornici, koja ne pripada ni antici, ali više ni današnjici, u režiji studentice Marine Pejnović čitala se vrlo jasno barem kritika ovog našeg ubrzanog vremena. Kor, koji na početku stalno gleda na sat, na samom kraju napravi metež tobožnje poslovne užurbanosti u kojem nestaje sve, pa i kroz umjetnost iz mrtvih vraćena Euridika.
Posljednja izvedba imala je i peh. Zakazao je projektor koji se u Lisinskom, tako je barem rečeno mladoj ekipi, zbog štednje uključuje prekasno da bi se interveniralo u slučaju kvara. Dobro došli u stvarnost.
U Zagrebu se dirigiranje još uvijek najviše uči dirigirajući klaviru i pred ogledalom pa Filipu Averu Jelaviću ne treba prestrogo suditi što njegovi lijepo uvježbani pokreti ipak nisu imali glazbotvorno nadahnjujuću vezu s inače odlično uvježbanim zborom, orkestrom i solistima. Uz bljeskove uistinu lijepog pjevanja Sonje Runje (Orfej), Kristine Owais (Euridika) i Patricije Hitrec (Amor), sve je ipak ostalo na akademskoj razini.
No, potencijal ostaje i svi ti mladi ljudi sposobni su i za višu razinu. Oni najbolji do nje će se probiti i sami, ali većinu ipak netko mora znati i moći povesti. Nesklonom vremenu i državi usprkos.
Kao prvo, nisam siguran da bas "neprikladan ambijent ... zavodi na spektakularizaciju u duhu današnjeg vremena". Stvar nema veze sa prostorom već režijskom idejom a ona je, kao što se vidi, g. Pofuku posve transparentna. Da li je, pak, adekvatnaa libretu, to je posve drugo pitanje koje se može postaviti većini današnjih opernih režija, i u najvećim i najbogatijim opernim kućama. Meni se, osobno, svidjela. S druge strane, ovo djelo, kao što g. Pofuk sigurno zna, ima oznaku "dramma per musica" i dopušta i koncertne, i polukoncertne, baš kao i posve teatarske izvedbe. Jedna od naših najpoznatijih izvedbi (imao sam je zadovoljstvo prenositi za TV Zagreb 1975) imala je praizvedbu na Varaždinskim baroknim večerima. Dirigirao je Lovro Matačić a Orfeja je pjevala Ruža Pospiš. Matačić je potpisao i režiju koja je, neka mi bude dozvoljeno, prema ovoj, bila doista posve - hm, kako da kažem - statična. I ne sjećam se da je bilo tko protestirao. Dapače!