Treba li “prevoditi” bijele bubrege? Vjerojatno ne, a upravo se značenjem poigrala Vedrana Klepica, dramatičarka i redateljica kada je taj termin “iz mesnice” izabrala za naslov svoje nove drame. Praizvedbu drame “Bijeli bubrezi”, koju sama i režira, vidjet ćemo na sceni Teatra &TD, u utorak 11. travnja.
Je li feminizam pogrda?
- Već sam nekoliko predstava radila u &TD-u, a o ovoj predstavi razmišljam već dulje vrijeme. Bila sam sigurna da će se ideja svidjeti ravnateljici Nataši Rajković, pa sam joj predložila suradnju. Ona je prihvatila, okupili smo tim, i evo nas, radimo – objašnjava Vedrana Klepica.
A priča o ženama okrutno potlačenima za nju je duboko intimna, potječe iz povijesti njezine obitelji:
– Sve moje drame bave se klasnom i rodnom tematikom, a ova drama je distopijski kolaž o nekoliko generacije žena, najintimnija je od svih. Želju da pišem o tome dobila sam iz životne činjenice: nikada nisam upoznala svoju baku, jer je ona umrla na porođaju, u jednom malom selu. Već dugo razmišljam o ženama koje su nestale, koje su živjela u agresivnim i totalitarnim sredinama, bilo da je to oko njih priroda, obitelji ili pak politički i društveni sistem. Htjela sam napraviti neki generacijski presjek, scene koje govore o tome što su žene sve preživljavale i kako doći do tog prvog koraka koji vodi u emancipaciju žene, ali i kako se žene uopće mogu emancipirati ako nisu naučile što to uopće znači – govori Vedrana.
Priča o njezinoj baki koja nije preživjela i mojoj koja je rađala u Zagrebu, u uličici do bolnice, i jedva izvukla živu glavu, vodi nas ravno u naš život, u vrijeme po mnogo čemu shizofreno. Pitam je kako je moguće da danas feminizam mnogi doživljavaju pogrdno kada je veliko pitanje bismo li nas dvije znale čitati i pisati da tog feminizma nije bilo.
– Upravo to je teme ove predstave. Navršila sam 30 godina i nisam očekivala da ću se naći u ovakvoj situaciji, da će se ponovno otvarati teme za koje sam mislila da su davno zatvorene. Ali muškarci i dalje odlučuju, glasaju i skupljaju potpise o tome da se ukine pobačaj, da zakoni o nasilju u obitelji budu sve slabiji. Tako sam se, razmišljajući o svojoj obitelji, baki, majci, prabaki, zapitala po čemu sam ja drugačija – objašnjava te ističe kako ju je frapirao taj pomak unatrag, povratak u konzervativizam.
Muke tjeraju na kreativnost
Za suradnike s kojima radi na ovoj predstavi kaže da su sjajni, a to su: Zdravka Ivandija Kirigin, autorica scenografije i kostima, Miro Manojlović, autor videa, Bojan Gagić, autor zvuka i svjetla, te dramaturginja Nataša Antulov. Glumce je odabrala po generacijskom ključu te čekala da dovrše velike projekte koje su radili u ZKM-u i Gavelli. U predstavi glume Hrvojka Begović, Milica Manojlović, Dado Ćosić i Anđela Ramljak, o kojima redateljica kaže:
– Kada se radi u kazalištu koje nema svoj ansambl, kažem da je to kombinacija autorske ideje i produkcijskih uvjeta. Tako ova drama ima sedam likova, a ja četvero glumca. Ta me produkcijska ograničenja tjeraju da razmišljam kreativnije. Tako se i Dado Ćosić našao u ulozi žene i tome se sjajno prilagodio. No, sve je to dio koncepta. Tekst nije klasično narativan, već se više likova provlači kroz više različitih situacija, što je vrlo inspirativno za glumce.
kakve veze ima pravo osobe na zivot od zaceca s pravima zena? pravo zene da ubije zacetu osobu je emancipacija?