Kada na samom početku zahuktavanja priče Šerezeda bojažljivo zapita Šaha Šarijara treba li mu nastaviti pričati priče, prije nego što joj on stigne odgovoriti iz gledališta, u kojem je u subotu navečer sjedila premijerna publika, začuo se dječji glasić koji je zavikao: “Nastavi”.
Bio je to najrječitiji dokaz uspjeha predstave, najbolja potvrda da kazalište Trešnja ima svoju verziju bajki iz “Tisuću i jedne noći” koja djecu osvoji na prvu. I ne samo djecu, jer i odrasli su se ozbiljno zabavljali na predstavi koju je Trešnja realizirala u suradnji sa Studijem za suvremeni ples.
Mnogo je razloga za to. Prvi su svakako vječne bajke i sva magija Orijenta, drugi vizualna atraktivnost predstave u kojoj doslovno nema slabe karike.
Priče su odlično odabrane, te još ljepše predstavljene. Vizualno je najatraktivnije ona o Simbadu moreplovcu, a djeci je svakako najbliža ona o Aladinu koji oslobađa duha (koji tada sretno viče “O lijepa, o draga, o slatka slobodo...”), ali ipak osvoji ljubav prelijepe princeze Jasmine.
Režiseri Ksenija Zec i Saša Božić napravili su odličan spoj svijeta drevnih bajki, ali i svijeta koji je blizak današnjoj djeci. Najavili su to i samim plakatom predstave na kojoj je spoj tenisice i orijentalne papučice, a taj su spoj dosljedno proveli na sceni i samim kazališnim jezikom, raskošno pretočenim u razne žanrove koji se idealno nadopunjuju. Uspjeli su time dodati brojne slojeve značenja u sadržaj koji današnja djeca uglavnom poznaju kao ušećereni svijet iz blockbuster crtića. Stoga pitanje o predrasudama koje imamo prama Istoku postaje nužan sadržaj, a ne naporno dociranje u predstavi koja – kroz pričanje priča, ples i pjesmu – u prvom redu nudi pravo kazališne veselje.
Za to je veselje zaslužan cijeli ansambl na sceni; glumački u kojem se posebno izdvajaju Živko Anočić i Jerko Marčić (u svim ulogama), te plesni u koje je najupečatljiviji Petar Banda. Autorske zamisli o suvremenoj prilagodbi Šeherezade odlično slijede i ostali kreativci. Gost iz Francuske Bruno Pocheron bajke je podupro bajkovito kreiranim svjetlima, a kostimi i scenografija (koja je zbog plesa i dinamike svedena na minimum) Đenise Pecotić na najbolji mogući način podupiru tezu da nam svijet 21. stoljeća izgleda toliko sumorno jer su ljudi zaboravili pričati bajke, a osobito vjerovati u njih. Stoga je odličan potez Trešnje da ih je vratio u dječji svijet, iako je to predstava s koje će zadovoljni otići i odrasli u njihovoj pratnji.
