Kad nam domaća tzv. urbana scena nije nešto osobito jaka i utjecajna, barem nam se, eto, svakih nekoliko godina dogodi neki značajan fenomen, vrijedan ne samo glazbenih nego i socioloških analiza. Nakon iskoraka “Hladnog piva” od lokalnih gajničkih punkera do dvoranskih zvijezda i nakon nešto predvidljivijeg masovnog uspjeha TBF-a, najnovija senzacija dolazi nam na laboratorijsko stakalce iz regije.
Savršen tajming
Dubioza Kolektiv, kako sami kažu, “međukantonalna” bh skupina i njihovi menadžeri dobro su odmjerili puls njihovih hrvatskih slušatelja, odlučili se za veliku dvoranu Doma sportova i rasprodali je danima uoči subotnjeg koncerta. Tajming je očito bio savršen; najnoviji album “Apsurdistan”, ponuđen na besplatni download, u kratkom je vremenu značajno povećao masu njihovih obožavatelja, ponudio neke od najvećih hitova benda (“Kažu”, “Volio bih”) i postigao ono što je osnova svakog masovnog uspjeha - napravili su to da je “in” biti u blizini benda. Odjednom su se za ulaznice počeli raspitivati neki za koje nikada ne biste pomislili da mogu biti poklonici ovakve vrste glazbe, ali unatoč određenim skepsama (i autora ovih redaka) prema djelomice pomodarskom karakteru senzacionalnog zanimanja za Dubiozu u Zagrebu, mora se primijetiti da je publika u Domu sportova doista reagirala onako kako treba - velika je većina dobro poznavala pjesme, uživala je i reagirala na “najispravniji” način.
Fascinantna čvrstina
Dubiozin je uspjeh građen strpljivo, dovoljno dugo da su ozbiljnim pristupom i radom postigli impresivnu čvrstinu i zvuk svjetskog benda. Lakoća kojom miješaju punk, ska, reggae, dub, hip hop itd. doista je vrijedna divljenja. Istodobno, smjesom satire i aktivizma pjevaju o vremenu problematične tranzicije” pogađaju ukus tzv. misleće (mlade) publike i onih koji se takvom osjećaju, nastavaljajući štafetu koju su kroz generacije na ovim prostorima nosili Buldožer, Azra, Zabranjeno pušenje, Pivo, TBF... U tom segmentu, banalno rečeno, (pre)odgajanja mladih, možda je njihova društvena uloga i veća od same estetike jer, ako ćemo cjepidlačiti, sve elemente njihove glazbe iskusnije je i zahtjevnije uho već moglo čuti u nekim boljim varijantama. Za ukus autora teksta ima u njihovu djelovanju i mrvicu previše karikaturalnosti (kao i kod Gogol Bordella, za razliku od emocionalnosti Manua Chaoa), što je vjerojatno stvar misije: Dubiozi je na umu zabava, ne umjetnost. Subjektivnost na stranu, trenutak je takav da boljih u regiji nema. I oko toga nema nikakvih dubioza.
