Dubravko Bačić arhitekt je i predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je u Zagrebu, a poslijediplomski studij završio na sveučilištu Harvard. Od 2011. godine sudjeluje u aktivnostima međunarodne suradnje Hrvatske komore arhitekata, a nedavno je po drugi put izabran u Izvršni odbor Vijeća arhitekata Europe.
Što za hrvatsku arhitekturu znači vaše članstvo u ACE-u?
Vijeće arhitekata Europe krovna je udruga koja u 28 članica EU, te Norveškoj, Švicarskoj i Turskoj, okuplja više od 40 strukovnih komora. ACE govori u ime pola milijuna europskih arhitekata i glavni je sugovornik Europskoj komisiji za legislativu koja utječe na arhitektonsku profesiju i edukaciju. Kad me 2013. godine sadašnji predsjednik ACE-a Luciano Lazzari pozvao da se kandidiram, izabran sam uz “mršavi” rezultat, na valu našeg pristupanja EU. Dvije godine kasnije, u siječnju 2016., bio sam drugi po broju glasova. To je odraz mog dvogodišnjeg rada, ali i ugleda koji hrvatski arhitekti i naša Komora uživaju među europskim kolegama.
Je li arhitektonska struka danas dovoljno priznata u društvu i u zakonodavstvu?
Pogledamo li koliki utjecaj arhitektura i urbanizam imaju na naš svakodnevni život, odgovor bi svakako bio – ne! Snažni pritisci na deregulaciju arhitektonske profesije uglavnom se opravdavaju izlikama da se “pojednostavljuje procedura” ishođenja građevinskih dozvola, što je potpuni nonsens. Nisu arhitekti krivi za administrativnu neprohodnost. Arhitekti i investitori se s tim nose najbolje što znaju i umiju. Umjesto da se periodički noveliraju i popravljaju, naši zakoni iz područja graditeljstva se stubokom promijene svakih 5-6 godina. Ipak, pogledamo li ukupnu kvalitetu hrvatske arhitekture, trebamo biti zadovoljni. U Hrvatskoj je dosta kvalitetnih arhitekata, još ima javnih natječaja, naši ljudi dobivaju međunarodna priznanja, rade i na projektima u inozemstvu. Međutim, kriza nas je jako pogodila. Mnoge su investicije zaustavljene, oporavak je spor i tegoban.
Koliko ACE utječe na arhitekturu i urbanizam u smislu više uređenosti, kako prostorne tako i zakonodavne?
Dijalog s tijelima Europske komisije nikad nije jednostavan. Deklarativni politički ciljevi ponekad imaju nejasne motive, a na njima se inzistira čak i ako prkose zdravoj logici i brojkama. Mislim da će uređenost društva, graditeljstva i arhitektonske profesije u dogledno vrijeme ipak ostati u domeni nacionalnog zakonodavstva, uz snažne impulse iz europskih direktiva.
U čemu se danas očitavaju bolne točke hrvatske arhitekture?
Imamo visoke standarde i bogatu tradiciju. No bolnih točaka je puno, možda i previše s obzirom na potencijale koje imamo. Arhitekti premalo sudjeluju u odlukama koje se tiču razvoja naših gradova i kvalitete izgrađenog okoliša, urbanistički planovi su uglavnom zastarjeli. Novi zakon ukinuo je postojanje idejnog projekta – otprilike, kao da dekretom ukinete osnovnu školu jer svi odmah mogu ići u srednju. Hirovita regulativa i neprohodna administracija su naše najveće boljke. Gledajući unutar struke, rekao bih da je poslovodstvo u arhitektonskim uredima veliki izazov, održavanje standarda i vrijednosti projektantskog posla, umješnost organizacije rada i preživljavanja u neurednim tržišnim i produkcijskim okolnostima.
>> Dubravko Bačić izabran na još jedan mandat u Vijeću arhitekata Europe
