U četvrtak i petak, 26. i 27. listopada u DKC Šesnaestici na zagrebačkoj Trešnjevci održat će se premijere monodrame "Dnevnik supermame" u režiji Frane Marije Vulić Vranković i produkciji nezavisnog kazališta Tragači. No Supermame ne bi bilo bez glumice Jelena Hadži-Manev, autorice ovog teksta, koja kaže:
– Predstava prati priču žene od trenutka kad ostane trudna do trenutka kad joj dijete ima tri godine. U njoj dijelim svoje iskustvo majčinstva, ali i iskustvo brojnih žena iz publike koje su mi pričale svoje priče. Tijekom koronakrize kazalištarcima se jako nametalo korištenje digitalnih alata, a ovo je bio moj način da ih uključim u kazališno stvaranje. Nedjeljama smo putem platforme Zoom imali organizirana druženja autora i publike, tzv. Nedjeljne kavice s autoricom. Moderirala sam ih ja, a često je bila prisutna i Frana kao redateljica predstave. Uvijek bih odabrala jednu temu iz područja roditeljstva i razgovarale bismo o njoj. Mnoge mame vraćale su se na Zoom kavice kad god su mogle, i to mi je potvrdilo smislenost te inicijative, otvaranja prostora za dijeljenje roditeljskih iskustava. "Dnevnik supermame" predstavlja moj pokušaj dijeljenja iskustava koja su me ispunila, promijenila, fascinirala… ali i onih koja su me zbunjivala, plašila, činila nesigurnom, nedostatnom… Cijeli moj dojam o roditeljstvu bio je da je ono prekrasno, ispunjujuće, puno nagrada, ljubavi i smijeha. Ma je sve to, ali je često i zahtjevno, zamorno, iscrpljujuće... O težim aspektima roditeljstva se manje govori. Predstava pokušava biti sveobuhvatna, prikazati i jednu i drugu stranu.
Koliko su sve 'nove' mame opterećene upravo tom mišlju da moraju biti u svemu super? Je li to bio jedan od motiva za pisanje teksta za ovu predstavu i hoće li ona pomoći svim mamama?
Apsolutno je bio motiv, temelj predstave je taj osjećaj da konstantno pokušavaš biti supermama i konstantno podbacuješ. Kriterije koje same sebi postavljamo gotovo je nemoguće doseći. Izbombardirane smo informacijama o tome koji su ispravni načini na koje kao majka trebaš postupati. Živio internet. Sve gore piše, često proturječno (smijeh). Sve se to kad je napisano čini jako jednostavno, banalno, a u praksi je puno teže. Nažalost, često izostaje i podrška, čak i onih koji su u istom sosu kao ti. Članica sam puno tih "majčinskih" grupa na Facebooku i nevjerojatno je koliko brzo žene osude druge žene jer nešto rade na način drugačiji od njihova. Čini mi se da bi cijelo društvo trebalo uvijek iznova učiti empatiji. Treba je uvesti kao predmet u školama. Kad bismo se svi malo bolje znali staviti u tuđe cipele, bili bismo puno bolji i nježniji jedni prema drugima.
Zašto ste se odlučili nakon predstava družiti s publikom?
Tek kad sam ostala trudna, shvatila sam koliko toga ne znam o majčinstvu, o trudnoći, o bebama, o porodu. Željela sam stvoriti prostor gdje mame, a nadam se i tate, mogu dijeliti svoja iskustva i postavljati pitanja s lakoćom i vedrinom, a da se mogu dotaknuti i teških i delikatnih dijelova roditeljstva. Voljela bih da na predstavu dođu i budući roditelji, da otvore prostor razmišljanja o svemu što ih čeka. Zahvalna sam da je važnost toga prepoznao i brend "Odabrale mame" – nakon svake predstave organizirat će nam "Odabrale mame after", domjenak sa slanim i slatkim zalogajčićima, kako bi druženje s publikom bilo ugodnije i potpunije. Svi gledatelji nakon predstave smiju otići (smijeh), ali nadam se da ćemo stvoriti atmosferu u kojoj će poželjeti ostati.
Koliko će to u konačnici mijenjati samu predstavu?
To trenutačno ne znam ni sama, umjetnički me uzbuđuje pomisao da hoće, da će se sadržaj i priče mijenjati i nadopunjavati novim pričama s druženja nakon predstave. Takav je i dogovor s redateljicom.
Što je rekla redateljica kada je prvi put pročitala tekst?
Frana je majka trogodišnjakinje, ja dvogodišnjakinje, gotovo smo u istim pelenama. Dogovorile smo projekt puno prije nego je nastao tekst, Frana je dolazila na druženja s publikom, znala je kako mi se razvijaju ideje, znala je scenoslijed prije nego je vidjela tekst… Sve vrijeme je bila u toku. Tako da je na tekst rekla samo "O.K., sviđa mi se."
Koliko ste ga zajedno mijenjale?
Puno. Frani i meni ovo je treća zajednička predstava, jako se dobro poznajemo i nadopunjujemo. Frana na probama dijelom obavi i funkciju dramaturga, zbog nje su moji tekstovi u konačnici bolji. Sjajna je stvar što Frana ima i glumačkog iskustva te razumije i tekst i glumca i iz izvedbene pozicije.
Koliko je vama osobno važno što se nakon duže stanke upravo sa Supermamom vraćate na scenu?
Meni je bilo važno u "Tragačima" napraviti predstavu koja mi ne radi pritisak velikih rezultata. Ne moram glumcima osigurati puno gledalište ili zadovoljavajuć broj repriznih izvedbi, odgovorna sam samo sama sebi. Tragači se još uvijek ponovo dižu na noge nakon koronakrize, "Dnevnik supermame" nosi male poslovne rizike, a meni osobno veliko umjetničko ispunjenje.
Što ima novog u "Tragačima"? Kakvi su planovi za nove projekte?
Nakon "Dnevnika supermame" vraćamo se klasicima i nastavljamo repertoarnu liniju započetu predstavom "Nora – trenutak pobune". Dogodine ćemo se okrenuti Čehovu i njegovim trima sestrama, stavit ćemo ih u kontekst društvenih mreža. Tragači su u koprodukciju pozvali Gradsko kazalište Sisak i Kazališnu družinu Mašina igre te ćemo zajedničkim snagama napraviti predstavu radnog naslova "Tri sestre na Instagramu".
