Može li se u današnjoj Europi ispričati politički korektan vic? Može, ali samo ako je to vic o hrvatskoj Vladi. Možemo raspravljati o tome je li to banalan kraj zanimljive predstave, ali premijerna publika imala je priliku vidjeti kako se kraju \"Europe\" u prvom redu Zagrebačkog kazališta mladih od srca smije i Vesna Pusić, ministrica vanjskih i europskih poslova i članica te iste vicoidne vlade. A hoće li u Njemačkoj, Britaniji ili Poljskoj vlada u vicu biti njihova, domaća? Najvjerojatnije hoće jer poanta \"Europe\" i jest da se u prvom redu obraća domaćoj publici.
Pravilo broja četiri
No predstava koja je nastala po pravilu broja 4 – 4 grada, 4 kazališta, 4 autora i 4 jezika – nipošto nije komedija. U njoj autori – Lutz Hübner, Malgorzata Sikorska-Miszczuk, Tena Štivičić i Steve Waters – ponajprije propituju što je Europa u glavama tzv. običnih ljudi, počevši od grčkog mita, preko stanovnika nekadašnjeg DDR-a kojem je tu podjednako mitsku Europu utjelovila zanosna Brigitte Bardot pa sve do trenutka kada Poljska postaje članica EU, a jedna Poljakinja počinje sanjati da će joj baš ta Europa priuštiti veće grudi o kojima sanja.
Budućnost kazališta
Priča je to i o našem zajedničkom genomu, terorizmu i strahu od njega koji postaje strah od svih onih koji su različiti, o mnogim stvarima u kojima se ne razumijemo, ali i o općoj birokratiziranosti zbog koje se nikada i nećemo razumjeti. Biti dio Europe u ovoj priči nije dobitak, a Tena Štivičić, autorica našeg dijela predstave, uoči hrvatskog ulaska u EU poigrava se našim mitovima koji počinju od stoljeća sedmog.
\"Europu\" je režirao Janusz Kica inzistirajući na opreci između europskih birokrata i svih nas \"malih\" ljudi. Ta je ideja podcrtana kostimima Doris Kristić te scenom koju je kreirao Numen, a koja od početne bijele ogoljelosti do kraja postaje europski plava s odgovarajućim zlatnim zvjezdicama.
Ova međunarodna koprodukcija je projekt četiriju europskih kazališta: Repertoarnog kazališta Birmingham (Velika Britanija), Državnog kazališta Dresden (Njemačka), Poljskog kazališta Bydgoszcz i Zagrebačkog kazališta mladih, a u predstavi glumi po dvoje glumaca iz svakoga. Svi odreda su sjajni, a \"naše\" boje brane Krešimir Mikić i Jadranka Đokić, dojmljivi u svim svojim epizodama, a posebno u zajedničkoj priči o Srbinu i Hrvatici.
U konačnici ova nam je koprodukcija pokazala mogući put u budućnost kazališta. Za to su podjednako zaslužni autori i redatelj i glumci jer svi su postigli ono najteže – da se predstava na četiri jezika gleda posve srušenih barijera u kojima se ta mnogojezičnost jednostavno gubi. Cinici bi, naravno, rekli da to i jest jedina moguća budućnost u kojoj Europa stavi kazališni novac na hrpicu, a četiri se kazališta namire.
