Španjolsku književnicu Evu Garcíju Sáenz de Urturi hrvatski su čitatelji upoznali kroz trilogiju koja je proslavila baskijski grad Vitoriju i koja je, uz obilje povijesnih detalja, donijela priču o briljantnom policijskom stručnjaku za profiliranje zločinaca, poznatom pod nadimkom Kraken. Bilo je već kod prvog romana iz te trilogije, “Šutnje bijelog grada”, jasno da ova književnica formu krimića koristi kako bi u njemu pisala o zanimljivoj i burnoj povijesti svog voljenog rodnog grada.
Sada je Fraktura objavila njezin roman “Akvitanija” (Fraktura, urednik Roman Simić, prijevod Silvana Roglić, 19,99 eura) koja potvrđuje da je ona zapravo najjača upravo u povijesnim temama kroz koje na jedinstven, čak i veličanstven, način priča o nekim davno prošlim vremenima i junacima koji su voljeli, mrzili, ratovali, živjeli... na način koji mi često prepoznajemo kao naš način.
Tako je glavna junakinja “Akvitanije” Eleonora trinaestogodišnja djevojčica, nasljednica Vilima od Akvitanije, vojvode najpoželjnije regije u Francuskoj, koji je ubijen na misteriozan i težak način. U trenutku kada ona ostaje bez oca, kada je stric s kojim je u incestuidnoj vezi napušta zbog njezine sigurnosti, pred očima čitatelja počinje priča o jednoj ženi, njezinoj snazi i mudrosti koja će joj donijeti status kraljice, ali i, mnogo važnije, status žene koja je spasila svoje vojvodstvo.
Autorica pri tome donosi snažnu priču o ženskoj snazi i mudrosti i sasvim je nevažno što je ta snaga na početku smještena u 1137 godinu. Pri tome nam šalje i snažnu poruku o prošlim vremenima u kojima je bilo važno odrasti brzo, udati se i roditi djecu, još brže, jer bila su to vremena kada je ljudski vijek trajao mnogo kraće od našeg. I to ne samo zbog bolesti kojima nije bilo lijeka, krvavih ratova i skrivenih ubojica koji su napadali zbog politike i moći. U svemu tome žene su se znale boriti za sebe i sve svoje. To je jasna poruka ovog velikog romana, zbog kojeg će baš svi koji ga uzmu u ruke navijati za nove prijevode ove cijenjene književnice.
