Svjetla su upaljena. Lutke životinja u prirodnoj veličini na crnoj sceni. Sa svake strane je po jedan veliki ekran. Izlaze četvorica glumaca, u vojnim uniformama, ali bez oznaka vojske kojoj pripadaju.
Zemlja piše Bosna
Zemljom na sceni ispisuju riječ – Bosna. Publika još pod upaljenim svjetlima to vidi na ekranima. Tada ta riječ postaje ratni rov, po njoj oni pužu, bježe, pucaju... Početak je to predstave “Pismo iz 1920.”, autorskog projekta Olivera Frljića, koji je radio za Bosansko narodno pozorište Zenica u suradnji s festivalom Mess iz Sarajeva. To je još jedan od projekata kojima Oliver Frljić, trenutačno najjače autorsko ime u teatarskim krugovima šire regije, doslovno šamara kazališnu publiku, ali i mnogo širu javnost. Ovdje će svoje glumce – Sašu Handžića, Adisa Mehanovića, Enesa Salkovića i Slavena Vidaka – ubiti nebrojeno puta jer to je teška ratna priča koja ne govori samo o ratu u Bosni. Natjerat će ih da siluju životinje i jedni druge, da govore istinu, da i njega samog prozovu izdajicom Bosne (jer on je iz nje otišao 1992. godine), da bi ih na kraju zajedno s Bosnom smjestio u logor, iza bodljikave žice. Najmučnije scene one su kada glumci imaju na glavi najlonske vrećice. Kod prve vrećice gledatelj se nada da je to gluma i da vrećica ima rupe za zrak. No, kada se ona prilijepi glumcu na lice, jasno je da glume nema. Udarac nogom o scenu znak je drugim glumcima da mu trgaju vrećicu s lica. Na drugoj vrećici, publika počinje gledati u pod, na trećoj preostaje vam samo da brojite otkucaje vlastita srca do spasonosnog udarca. Na četvrtoj držite se za stolac kako ne biste izletjeli iz dvorane. A između svega toga pljušte pitanja: ona o smislu i besmislu rata, koljačima, silovateljima, ubojicama Aleksandre Zec, rušiteljima mosta u Mostaru...
Živjeti i misliti
Pitanja su i je li Frljić došao zaraditi u Bosnu te jesu li svi oni govna jer su ovo igrali i u Beogradu. Treba li uopće reći da odgovori glase – da? Vidjeli smo tako i u Zagrebu predstavu zbog koje je s Frljićem “zaratio” Emir Hadžihafizbegović. No, važnije je što smo vidjeli hrabar teatarski čin kojem je Andrić samo okvir, a koji kaže da živjeti teatar znači misliti stvarnost, ma kako crna ona bila.
