Roman prvijenac mlađe američke spisateljice Emme Cline “Djevojke” autorica je odlično unovčila i prije objavljivanja uz puno medijske pompe. Unosno je prodala i prava na filmsku ekranizaciju. U međuvremenu, “Djevojke” su prevedene na desetke jezika (spominje se njih čak trideset pet), a kritike romana pojavile su se u najtiražnijim i najutjecajnijim američkim i svjetskim novinama. U čemu je tajna tog romana koji je postao globalni hit? Očito u odlično odabranoj temi. A tema je odrastanje tinejdžerica potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća u buntovnim i liberalnim Sjedinjenim Američkim Državama, točnije u osebujnoj državi Kaliforniji koja je tada bila prepuna mladenačkih raznorodnih pokreta i ideologiziranih grupa među kojima je bila i grupica okupljena oko samozvanog vođe Charlesa Mansona.
Naravno, Emma Cline nije napisala publicističku i dokumentarističku knjigu o Mansonu i njegovim poslušnicima čija je avantura kulminirala masovnim ubojstvom u kojem je stradala eterična glumica Sharon Tate, supruga kontroverznog filmskog redatelja Romana Polanskog, i njezino nerođeno dijete. Ona je stvorila svoje autonomne likove, prvenstveno četrnaestogodišnju pripovjedačicu Evie Boyd koja postaje članicom komune u kojoj čvrstim metodama i neobuzdanom seksualnom karizmom vlada neuspješni i frustrirani glazbenik Russell u kojem je relativno lako prepoznati Charlesa Mansona i njegove metode vladanja i opčinjavanja.
Mlada Evie svoja prva erotska iskustva stječe u komuni kojoj se potpuno prepustila bježeći od disfunkcionalne obitelji u kojoj se srami svoje slabe majke, a nema oslonac u ocu koji svoje ispunjenje nalazi u vezama s puno mlađim i nepouzdanim djevojkama. No, mamac koji ju je doveo do opasne i zlokobne komune nije taj fatalni i mačistički Russell, nego privlačna i podjednako karizmatična djevojka Suzanne kojoj se Evie potpuno predaje, i to u svakom mogućem smislu. Suzanne je za Evie autoritet bez premca, djevojka vrijedna obožavanja, osoba s kojom se poistovjećuje i za koju je spremna učiniti baš sve, možda čak i ubiti.
Krajnje granice Eviene psihološke i erotske ovisnosti o Suzanne autorica ipak nije iskušala u tekstu, ostavila ih je negdje u nedefiniranom zraku ovog atmosferičnog romana nad kojim stalno lebdi opasnost od brutalnih ubojstava i naoko besmislenih krađa i surovog iživljavanja. Autorica nam u “Djevojkama” predstavlja i sada već odraslu Evie, osobu koju je sudioništvo u zloćudnoj i u osnovi vrlo patrijarhalnoj i nazadnoj komuni trajno obilježilo, ali koja je izbjegla i zatvorsku kaznu i sudski proces i zapravo se nikada istinski nije ni identificirala s krajnje morbidnim Russellom i njegovim vjernim i okrutnim Amazonkama... Tome uprkos, nije izbjegla svojevrsno javno žigosanje i sitna malograđanska podbadanja, stalno moralističko autopreispitivanje i bolećivu ovisnost o vlastitoj prošlosti i vlastitim više ili manje ostvarenim maštarijama.
Roman “Djevojke” donekle je i subverzivan jer prikazuje na što su sve spremne maloljetne i nesigurne djevojke kada traže svoj put u primamljivi svijet odraslih i potvrdu vlastitih vrijednosti od svojih vršnjaka i vršnjakinja. U toj subverzivnosti nevine svakodnevice koja očito zaokuplja Emmu Cline stravični slučaj podivljale komune Charlesa Mansona postaje tek dodatni ubojiti naboj ovog pitkog romana koji je nježno zaogrnut u unosno trilersko ruho. Ipak, Charles Manson i njegovo sestrinstvo snažni su, a možda i presudni mamac kojim autorica privlači pažnju čitatelja ovog romana, jer dobro zna koliko je elementarno zlo zanimljivo ćudljivoj i nepredvidljivoj ljudskoj psihi bez obzira na dob, spol i mjesto življenja. Također, Mansonova zločinačka organizacija ostavila je i veliki trag u svjetskoj literaturi jer su se brojni pisci bavili opskurnim stazama ljudskog ponašanja koje je utabao baš taj američki psihopat. A “Djevojke” imaju i socijalnu komponentu. Progovaraju o Amerikancima koji se nikako ne mogu pomiriti s kapitalizmom i kalupima koje kapitalizam propagira i nameće svima bez iznimke.
