Ljeto je 1968. Portugal već četrdeset godina stenje pod Salazarovom diktaturom, ali tog se fatalnog jutra dogodio slavni pad sa stolice i omraženi je diktator nakon udarca glavom o pod u kritičnom stanju. Šale na njegov račun počele su se širiti čak i po hodnicima PIDE-a, portugalske Udbe. Fernando Pais, liječnik dobrostojeće klijentele, slobodnomisleći je intelektualac liberalnih svjetonazora koji je, međutim, odabrao zatvoriti oči i krenuti linijom manjeg otpora. Okrenuvši stranicu burne militantne mladosti, četrdesetogodišnji se doktor odlučuje za nešto površniji i lagodniji pristup životu pa svoju žeđ za slobodom i otporom utoljuje brojnim ljubavnim izletima. Naš doktor ima pacijente i u sjedištu lisabonskog PIDE-a pa, kad tog jutra krene u obilazak, nailazi na nemile scene pred ulazom. Neki su se šašavi dječaci malo našalili i pritom zaprljali hlače udbašima psećim izmetom. Poznato je da udbaši vole dobru šalu i pošalicu, što je jedan od dječaka ubrzo osjetio na vlastitoj koži. Doktor staje u njegovu obranu, ali dječak ne shvaća da je doktor pozitivac u našoj priči. Njemu je doktor samo još jedan udbaš, možda samo malo mekšeg srca. „Dolje Salazar! Viva a liberdade!“ prkosno će uzviknuti prije nego što nestane negdje u lisabonskim uličicama.
Doktor Fernando Pais pomalo je uzdrman tim susretom. Opet se javilo ono zrno sumnje. Savjest se probudila, neka se stara, revolucionarna sjećanja vraćaju… Doktor to još ne zna, ali susret s tim dječakom temeljito će mu uzdrmati život…
Nicolas Barral francuski je strip-crtač i ilustrator koji nikad nije krio utjecaj koji su na njega ostavili velikani kao što su Tardi, Giraud, Uderzo i Morris. Barral je golem dio svoje karijere proveo crtajući stripove po tuđim scenarijima i trebalo je proći pedesetak godina da se konačno odvaži napisati i nacrtati svoj (kant)autorski prvijenac, „Dok svira fado“. Zasluge pripadaju Nicolasovoj supruzi (Cherchez la femme! Ah, ti Francuzi…) portugalskog podrijetla, koja mu je u miraz donijela brojnu portugalsku literaturu, a među njima i slavni roman Antonija Tabucchija „Pereira tvrdi“, o Salazarovoj brutalnoj diktaturi u tridesetim godinama prošlog vijeka. Taj je roman ostavio snažan dojam na Nicolasa, natjerao ga je na razmišljanje i introspekciju. Što da ja živim u državi u kojoj je na vlasti diktatura? Kako bih se ja ponašao? Bih li bio junak ili papak? I je li čovjek nužno papak ako samo želi jednostavan, miran život i ne želi politiku u svoju butigu? Ta su ga pitanja nagnala da napiše priču kroz koju će moći o njima glasno razmišljati. Ali nije sve išlo tako jednostavno, trebalo mu je deset godina da priču uobliči na način koji će ga u potpunosti zadovoljiti, a sudbonosan je bio susret s još jednom ženom, Helenom Pinto Janeiro, dokumentaristicom u muzeju Aljube (bivši zatvor u Lisabonu pretvoren u muzej, kao podsjetnik na diktaturu), koja ga je uputila na čitanje djela povjesničarke i istraživačice Irene Pimentel, koja su mu pružila dovoljno znanja i dokumentacije da se konačno otisne u priču.
Da vam budem iskren, kad neki crtač tako kasno u karijeri napiše svoj prvi strip, obično to ne ispadne nešto posebno dobro. Crtanje i pisanje dva su zahtjevna zanata i teško je biti izvrstan u oba, čemu svjedoči razmjerno malen broj autora koji su u tome uspjeli. Samim time nisam očekivao puno od Barralova Fada, ali tema me zanimala, a i jako mi se svidio taj ležeran, lepršav, pomalo skicozan, ali svejedno elegantan crtež pa sam mu ipak dao priliku.
I dobro je da je tako bilo jer mirne duše mogu reći da se nesumnjivo radi o jednom od najboljih stripova koji su objavljeni u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina. Iznenađenje je bilo tim veće što se, ponavljam, radi o spisateljskom prvijencu. Očito je Barral dobro potrošio vrijeme koje mu je trebalo da dovrši priču, jer u Fadu je sve kako treba, sve je na svom mjestu, sve je pametno, nenametljivo i dojmljivo ispripovijedano i nacrtano. Barral, začudo, ne upada u klasičnu zamku i ne drži propovijedi preko svojih likova. Ispravno je zaključio da je puno bolje neke stvari nagovijestiti, posijati putem pregršt indirektnih asocijacija, malih, naizgled nevažnih detalja, a onda čitatelju prepustiti da poveže konce. Samim time strip ne pati ni od nepotrebne logoreje. S obzirom na to koliko je nastajao, čovjek bi pomislio da ga u Fadu čekaju golemi blokovi teksta, no baš naprotiv, dočekat će ga brojni nijemi kadrovi, male nijeme introspektivne pauze na pravim mjestima kao nagrada pažljivom i angažiranom čitatelju.
Barral, kao pravi crtač, zna da treba pustiti crtežu da ispriča svoj dio priče. Strip je vizualan medij i nema potrebe opisivati riječima ono što je već nacrtano, tekst i crtež moraju biti komplementarni, moraju se međusobno nadopunjavati i nadograđivati. „Dok svira fado“ školski je primjer kako uspješno sljubiti priču sa slikom, što je posebno vidljivo po toj gorko-slatkoj atmosferi koja se nenametljivo, ali vrlo opipljivo proteže cijelim stripom – ta mješavina sjete, melankolije, straha, tuge i nade jedna je od stvari po kojoj ću dugo pamtiti Fado.
Isto tako, čitajući Fado nisam mogao ne primijetiti brojne poveznice s Hrvatskom, tj. poslijeratnom Jugoslavijom. Portugalci su, kao i mi, bježali od bijede i progona preko granice u gastarbajersku bolju budućnost, samo što se njihova Njemačka zvala Francuska, a bogami ni njihova Udba nije bila ništa lošija od naše, iako su bile na dijametralno suprotnim stranama političkog spektra. Neke će vam scene izgledati tako poznato i domaće, iako im je kulisa lisabonska četvrt Alfama, a neke su jednostavno univerzalne – što npr. učiniti kad politika raskoli obitelj? Komu ili čemu dugujemo vjernost? Bogu? Domovini? Obitelji? Idealima? Političkim uvjerenjima? Biti junak ili biti papak?
Kao zagrebački student (a i poslije, nažalost) dolazio bih kući u Dalmaciju rijetko, tek po tjedan-dva za zimske i ljetne praznike, koji bi se onda često pretvorili u burne političko-svjetonazorske obiteljske rasprave. Jednom sam prilikom toliko inzistirao na svojim stavovima da je stari bijesno odjurio van iz kuće, vjerojatno bojeći se da potpuno ne izgubi živce. „Nisam ja komunjaru odgajao cijeli život“ i „Takav mi se više u kuću ne vraćaj“. Ne sjećam se više uopće oko čega smo se svađali, vjerojatno oko vlade, masona ili Srba (zna se dobro tko sabotira hrvatski narod!), ali živo se sjećam tih njegovih rečenica i razočaranog i ljutitog pogleda. Tate već dugo više nema, a mene te rečenice još uvijek malo bole. I još uvijek ne znam jesam li baš morao glumiti junaka. Možda nekad ipak treba znati birati bitke? Možda nekad ipak treba ispasti papak?
Vrlo hrabro iznošenje životnih sličica.