Bugarski književnik Georgi Gospodinov u Hrvatskoj već duže vrijeme ima brojno i odano čitateljstvo. Njegov će ugled biti dodatno zacementiran amblematskim romanom "Vremensko utočište" koji je s bugarskog odlično prevela Ksenija Banović, objavila Fraktura, a uredila Sanja Jovičić.
Riječ je o recentnom romanu obilato prevođenog bugarskog autora iz 2020. godine, koji (na žalost) ima i proročku dimenziju, ali i snažnu prodornost zbog koje ga se ne može tako lako zaboraviti. Roman je to o Europi, ali i o Bugarskoj, te posebno o Bugarskoj u tzv. ujedinjenoj, integriranoj Europi.
"Vremensko utočište" je i roman o prošlosti, ali i o sadašnjosti, a onda i o budućnosti, ali i roman koji nam zorno pokazuje koliko je malo potrebno da (neslavna) prošlost oživi i to u punoj dimenziji, iako nam se činilo da je to potpuno nemoguće. Jer smo tu prezrenu prošlost, navodno prozreli, nadišli te prezreli. I odbacili je zasluženo na povijesni Jakuševac i zatrpali, ali je prošlost svejedno i pomalo vampirski isklijala van, na danje svjetlo. Autoru je kristalno jasno da svatko od nas u sebi neizostavno nosi virus prošlosti, njegovu opasnu iskru koju je tako lako zapaliti demagogijom, ideologijom ili elementarnim ljudskim strahom, kojim se, uostalom, hrane sve svjetske diktature i gospodarske hegemonije.
"Vremensko utočište" je i roman o samom Gospodinovu kao ljudskoj jedinki, ali i o njegovoj poziciji intelektualca u današnjem rastresitom bugarskom društvu koje je opisano na maestralan, premda groteskan način. No, svoj podjednako lucidni portret dobila je i 'stara, dobra' kapitalistička i demokratska, višestranačka Europa u kojoj su naglo, ali ne i slučajno probuđene atavističke aveti prošlosti.
Stari bauci ponovno kruže Europom, kao da poručuje britki i energični Gospodinov u svojoj distopijskoj europejskoj knjizi u kojoj je sve moguće, pa je moguće i klonirati i osobnu i tuđu prošlost, pa i vlastita sjećanja. "Vremensko utočište" je svakako i satira, ali to nikako nije povijesna knjiga, niti prevrtljivi hibrid između romana i slabo prikrivene zbirke nabacanih i recikliranih pomodarskih političkih eseja i neobaveznih filozofskih razglabanja.
Ali jest knjiga apsurda o čemu svjedoči i efektna autorova napomena na početku knjige da su "sva stvarna lica u ovom romanu izmišljena, a sva izmišljena stvarna". I da. "Vremensko utočište" je više plod onog socijalističkog društvenog uređenja, kojeg Gospodinov (rođen 1968. godine) ipak pamti, nego ovog, tranzicijskog i izglancanog na van, a robustnog i kvarljivog, definitivno loše etabliranog iznutra.
Da parafraziram jednog trenutno još aktualnog nadobudnog hrvatskog političara koji je definitivno 'fulao' karijeru (a mogao je postati hrvatski Žižek što bi mu bilo puno lukrativnije: "Vremensko utočište" je sapun, ali ne i parfem. A ako mislite da u ovom romanu nema radnje, grdno se varate.
Radnja postoji (doduše, s likovima, napose onim ženskim se štedjelo) i utjelovljena je u europskim lutanjima nepouzdanog i tajanstvenog Gaustina, koji u sigurnosti švicarske (pre)dobro uređene države otvara svoju prvu Kliniku za prošlost kako bi na nazovi inovativne načine liječio oboljele od Alzheimerove bolesti koji, naravno, ili imaju novaca ili su okruženi ljudima koji imaju novaca.
No, s vremenom se Gaustinov ambiciozni projekt širi od dobrodržećih pojedinaca koji isčekuju smrt na čitave nacije i države koje također mogu, i to na sveprisutnim referendumima, odabrati naklonjene im i simpatične povijesne dekade u koje se žele vratiti. Opći cirkus, zar ne. Birati najbolja desetljeća tog strašnog 20. stoljeća u kojem je civilizacija upoznala sve strahote holokausta, fašizma, komunizma, Gulaga, gladomora, terorizma, svjetskih ratova, nuklearnih bombi i genocida čije su se žrtve mjerile u milijunima i to i prije samog Drugog svjetskog rata i austrijskog kaplara kojega su odbacile slikarske elite i malograđanski heteroseksualizam.
Ali "Vremensko utočište" je i cirkus koji se nezaustavljivo otima kontroli i počinje samoubilački reciklirati povijest od koje smo, kao, pobjegli na sigurno, u zagarantiranu i nepovredivu sadašnjost i izvjesnu, još bolju i berićetniju budućnost. A tko je to Gaustin? Mefisto ili Faust? Autonomni literarni lik ili tek cinični alter ego? Fikcija ili stvarnost? Pročitajte knjigu i nađite odgovor koji vam odgovara. Sve su opcije otvorene.
