Prevoditeljica s bugarskog jezika Ksenija Banović mogla bi reći da joj je 2016. – sretna. Jer ove godine objavljene su čak tri knjige koje je prevela, dva povijesna romana bugarske povjesničarke i književnice Vere Mutafčieve – “Slučaj Džem” i “Alkibijad Veliki” (izdavač Sandorf) te roman “18% sivo” suvremene bugarske književne zvijezde Zaharija Karabašlieva (izdavač Hena coma). Čitajući ih, ne biste rekli da ih je prevela ista osoba. A da se taj izniman i minuciozan prevodilački trud isplatio, dokaz je i to što su joj sva tri romana donijela i godišnju nagradu “Pero” bugarskog Nacionalnog centra za knjigu, za najbolju prevoditeljicu s bugarskog jezika. O tome kako je nagrada između predloženih deset kandidata nedavno u Sofiji pripala upravo njoj, K. Banović kaže:
– Bugarski Nacionalni centar za knjigu osnovan je prije dvije godine i podupire promociju bugarske književnosti u inozemstvu kroz prijevode. Lani je za nagradu bilo pet kandidata jer je bilo prevedeno tek pet djela bugarske književnosti u svijetu. Kako je Centar počeo s financijskim injekcijama, to se odmah odrazilo na produkciju pa je ove godine bilo već deset kandidata. Osam s po jednim prijevodom, jedna kolegica s dva i ja s tri prijevoda, pa je sad očito kvantiteta prevagnula.
Koliko je bugarska književnost prisutna u Hrvatskoj?
U različita vremena različito se prevodilo. Te uzajamne kulturno-povijesno-književne veze počinju još zajedničkom ćirilometodskom baštinom. Učvršćuju se u srednjem vijeku zahvaljujući dubrovačkim trgovcima koji u Bugarskoj imaju povlašteni status pa nije čudo da se bugarske teme i toponimi pojavljuju u dubrovačkoj književnosti 16. i 17. stoljeća, u “Osmanu” i “Skupu”. No pravi književni uzlet počinje krajem 19. stoljeća prijevodom romana “Pod jarmom” Ivana Vazova, oca bugarske književnosti, u prijevodu Frana Gundruma Oriovčanina. Tadašnja zahuktalost u prevođenju traje do kraja I. svjetskog rata kada ondašnji dobri odnosi lagano tonu da bi 30-ih godina ponovno doživjeli procvat zahvaljujući prijevodima Ivana Esiha, Dragutina Tadijanovića i Gustava Krkleca. A 40-ih godina deset naših pisaca odlazi u posjet u Bugarsku, među njima Tadijanović i Cesarić.
Primljeni su na najvišoj državnoj razini. Nakon II. svjetskog rata te književne veze naglo tonu i više nisu poželjne. Neki su svoj rad na tim vezama platili i zatvorom. Ivo Balentović bio je novinski ataše u hrvatskom veleposlanstvu u Sofiji 1942., onda se vratio u Hrvatsku s jednom Bugarkom i to je bio razlog zbog kojeg je zatvoren. Zahvaljujući i Vesni Parun imamo prijevode bugarskih pjesnika. Ona je imala tu nesreću da su je u Bugarskoj optužili za špijunažu i izručili 1967., ali njeno je ime još uvijek živo u Bugarskoj. Tako da od 1967., kada je preveden zadnji roman, onaj Blage Dimitrove “Skretanje”, do 2005. i prijevoda “Prirodnog romana” Georgija Gospodinova, nije prevedeno nijedno cjelovito bugarsko prozno djelo. Ipak, u posljednjih deset godina izašlo je u nas desetak bugarskih naslova.
Kako je bilo prevoditi “Slučaj Džem” koji je pisan s podosta arhaičnih, patinastih izraza?
Ivan Sršen iz Sandorfa i ja zaključili smo da moramo prevesti Mutafčievu, jednu od najvećih bugarskih spisateljica, koja je umrla 2009. godine. Svjetsku je reputaciju već stekla prijevodima na 20-ak jezika, a stavljaju je uz bok Thomasu Mannu, Marguerite Yourcenar i Ivi Andriću. Začuđujuće je da je ona na hrvatski jezik prvi put prevedena tek sad, više od 50 godina nakon što je napisala svoje djelo. A prevoditi “Džema” bilo je jako izazovno. Vera je bila povjesničarka, osmanistica. Osmanski period koji je obradila u “Džemu” bio je njena specijalnost, no meni kao Bosanki odrasloj uz Andrićeve romane to i nije bilo baš tako teško jer su nam se i senzibiliteti poklopili. Tako da sam s velikom radošću prevela taj roman, istraživala i borila se za svaki turcizam. Čak i onaj za koji nisam mogla naći ekvivalent u hrvatskom jeziku. Ipak, uz pomoć profesora Ekrema Čauševića uspjeli smo spasiti sve turcizme.
Jesu li neki od turcizama ipak zadavali probleme?
Da, recimo bilo je pitanje izraza za javnu kuću u Anadoliji u 15. stoljeću. Nisam se mogla sjetiti nijednog našeg turcizma, a u originalu stoji bugarski turcizam. Izraz “javna kuća” bio mi je preneutralan, “bordel” apsolutno nije pristajao u Anadoliju 15. stoljeća, pa se profesor Čaušević nakon tri dana razmišljanja dosjetio prikladnog izraza – čerhana. Inzistirala sam i na tom patiniranju teksta, na arhaizmima, a kako Vera ima i dosta svojih novokovanica, to sam urednicima zadavala podosta glavobolje. No nisam se htjela odmaknuti od Verina stila i mislim da sam postigla ono što sam željela jer je i u jednoj recenziji rečeno da u prijevodu nije iskorištena nijedna riječ ili izraz koji nije postojao u 15. stoljeću. To mi je bio najveći kompliment.
Kako to da ste studirali bugarski jezik? Neobičan je to izbor.
Jest, to je egzotično. Na jednopredmetnom studiju kroatistike jedan od izbornih kolegija bio je slovenski, makedonski i bugarski jezik. Kao štokavki bio mi je bliži makedonski i bugarski nego slovenski pa sam se na kraju, otišavši nekoliko puta na stipendiju u Bugarsku, zaljubila u bugarski te sam na Sofijskom sveučilištu provela i godinu dana na specijalizaciji. Tako je bugarski jezik postao moja niša u kojoj sam se našla. I zahvaljujući bugarskom danas bolje razumijem hrvatski jezik zato što je bugarski sačuvao najviše staroslavenske osnove pa su mi sad etimološki puno jasnije riječi i izrazi poput “ruse kose”, “sinje more”, “baština”... Recimo, otac se na bugarskom kaže “baštà”, zato mi imamo baštinu. Plava boja na bugarskom je “sina”, zato imamo sinje more. Ili, oronimi koji označavaju brda i planine koje baš nisu obrasle vegetacijom nazivaju se plješivica ili plešivica, a “plešiv” na bugarskom znači – ćelav. I tako, svaki dan se nađem ushićena kada otkrijem takav detalj koji mi razbistri hrvatski jezik.
Može li se živjeti od prijevoda na bugarski jezik?
Najcitiraniji kolega među nama prevoditeljima, Meksikanac Reynol Perez Vazquez, rekao je da u Meksiku ima jako puno načina da umreš od gladi, a jedan od najavangardnijih je da prevodiš s bugarskog. Daleko od toga da umirem od gladi, ali da živim samo od prijevoda, bila bih na dijeti.
Ne postoji bugarsko-hrvatski rječnik. Radite li nešto na tome?
Nemam osnovni alat za svoj rad jer bugarsko-hrvatskog rječnika nema. Imamo bugarsko-srpski rječnik, zadnje izdanje je iz 2000., ali i on je već zastario. Nakon što sam učeći bugarski iz tog rječnika došla u Sofiju i progovorila, zvučala sam kao da sam se probudila s kraja 19. stoljeća, iz Šenoina doba. Bugari su mi se smijali, njima je to bilo jako simpatično i pitali su me gdje sam čula izraz “drveno maslò”, uz opasku da to više ni njihove bake ne govore. Jer, to je bugarski vrlo arhaičan izraz za maslinovo ulje. Tada sam shvatila da se jezik uči na licu mjesta i zato radimo na tome da izradimo i hrvatsko-bugarski rječnik, no to je opsežan projekt koji zahtijeva i veliku financijsku konstrukciju.
Zanimljivo, Ivana Brlić-Mažuranić svog je Hlapića osmislila prema jednom malom Bugarinu.
Da. Alka, sestra Ivane Brlić-Mažuranić, bila je udana za bugarskog diplomata Minča Nestorova. Živjeli su u Rijeci, imali dvoje djece i njihov mlađi sin Hristo bio je zapravo inspiracija, prototip za šegrta Hlapića. Upravo je on bio “malen kao lakat” i za Hrista je Hlapić i napisan. A “hlape” na bugarskom znači – klinac. Zahvaljujući Nestorovu veze između Hrvatske i Bugarske tada su cvjetale.
Recimo, bugarski Atlas tada se tiskao u Hrvatskoj. Usto, hrvatski tiskari su 1880. utemeljili sofijsku tiskaru došavši na poziv ondašnjeg bugarskog vladara knjaza Ferdinanda, a Ivan Lovrić je tamo ostao i zaposlio se kao ravnatelj sofijske tiskare. Tu je i Stjepan Jurinić, utemeljitelj botanike i zoologije u Sofiji, kao i dekan te prvi i jedini rektor stranac Sofijskog sveučilišta. U Sofiji je bila i Klotilda Cvetišić-Kreneis, ravnateljica ženskih gimnazija, i to u doba kada ženskih gimnazija u Zagrebu nije ni bilo.
>>Pisac kojeg ne stignu pročitati ni obožavatelji
Jako zanimljiv razgovor i detalji o bugarskom jeziku. Neka malo i novinarstva.