Čekao se “Vučjak” (i dočekao na samom kraju 2014, godine) i svi su tvrdili da je toi ključni projekt nove intendantice HNK Zagreb, Dubravke Vrgoč, Krležina drama koja ovog puta mora pokazati i novi smjer kamo kreće središnja kazališna kuća u Hrvatskoj. No, i nakon “Vučjaka” intendanticama je sebi, najbližim suradnicima, ali i cijelom HNK “nabila” tempo. Pred njima je prvi fašnički koncert, Saskia Sassen i Richard Sennett gosti su Filozofskog teatra u veljači, 20. veljače na rasporedu je premijera baleta Milka Šparembleka “Johannes Faust Passion”...
“Vučjak” je bio prva premijera Vašeg programa? Pokazuje li ova predstava istinski smjer kojim je krenuo HNK Zagreb?
- Iznimno sam zadovoljna “Vučjakom”, čak nisam očekivala tako veliki uspjeh kojeg prvenstveno iščitavam iz reakcija gledatelja, njihovih opažanja, komentara, analiza.... Oni su prepoznali u „Vučjaku“ našu namjeru da na pozornici, odajući hommage kazalištu Miroslava Krleže, rekapituliramo hrvatsku povijest 20. stoljeća, a da pri tome pokažemo kako se ni danas nismo oslobodili opsesija toga vremena. Krešimir Horvata po mnogo čemu „momka iz susjedstva“, a „Vučjaka“ moderna drama koja izravno postavlja pitanja našoj suvremenosti. Ono što mi se čini teatarski još iznimno vrijednim, je upravo to da je riječ o velikoj ansambl predstavi sa sjajnim glumačkim izvedbama bez kojih ni Krležin tekst na pozornici ne bi bio tako uvjerljiv. Dakako, da je to smjer kojim danas kreće HNK, u scenskoj reinterpretaciji velikih djela dramske i operne literature čime se omogućuje na pozornici susret različitih vremena što postaje uporištem u promišljanju jednoga drugačijeg teatra. I to onog teatra, koji upravo u kreaciji, okrećući se prošlosti iznalazi put za budućnost. Takav se teatar sa svojom nacionalnom odrednicom, obraća svim generacijama publike, a napose mladima koji sve više gube vezu i s velikom literaturom i s teatrom uopće. Nakon Krleže, do kraja sezone, tu su i Wedekind i Schnitzler. Tu je dakle i dijalog sa samog kraja 19. i početka 20. stoljeća, dijalog s vremenom koje, čini se, nikada nije uspjelo završiti i koje nam je u apsurdnosti povijesnog ponavljanja toliko bliska, da ga nerijetko doživljavamo kao ovo, naše vrijeme.
Bilo je mnogo javnog nagađanja o tome kako rušite Operu HNK Zagreb, a vidjeli smo i operu “Mimi”, veliku suradnja HNK Zagreb i slavnog Brookova kazališta Bouffes du Nord. Može li to ušutkati kritičare na neviđeno?
- Ne znam mogu li se ušutkati kritičari na neviđeno, ali to mi je posve nevažno. Optuživali su me od trenutka kada sam imenovana intendanticom HNK, najavljivali kako ona neće više nikada biti nacionalnom, kako će se razbježati naši pjevači... U međuvremenu smo obnovili „Zrinjskoga“, premijerno izveli „Onjegina“ isključivo s hrvatskim pjevačima, vratili Božićni koncert s hrvatskim narodnim napjevima, sada radimo i Fašnički koncert, a pregovaram sa stranim partnerima o promociji naše Opere na važnim europskim pozornicama. U svemu tome najsmješniji su mi anonimni komentari „poznatih osoba“ u kojima je govor mržnje toliko intenzivan da naposljetku samo svjedoči o njihovoj nemoći. No, oni uz blogovske i FB komentare ulaze u dio našeg tranzicijskog folklora kojeg ćemo, nadam se, u nekim za nas boljim vremenima s lakoćom zaboraviti.
U kojoj je fazi rad na novoj sceni HNK, onoj koja bi se smjestila u “Gredelju”?
- Koliko mi je poznato, izgradnja nove scene HNK u prostoru nekadašnje tvornice “Gredelj” još uvijek je u prioritetnim planovima Grada Zagreba. Čini mi se da bi se za tu adaptaciju objekta koji pripada industrijskoj arhitekturi, mogao povući novac iz strukturnih fondova EU, a time bi izgledi da se taj san generacija kazališnih umjetnika ostvari bili realniji. Novom zgradom HNK bi svakako omogućio razvoj svih svojih ansambala i njihovu ravnomjernu prisutnost na prostoru scene, a grad Zagreb bi nakon nešto više od sto godina napokon dobio zgradu čija bi funkcija pri nastajanju bila isključivo kazališna.
Ekipa Vaših suradnika je konačno ekipirana pred ulazak u 2015. godinu. Jasno je da oni već duže vrijeme rade “iz sjene”, ali koji su sada prvi zajednički koraci?
- Nakon nešto više od tri mjeseca dopušteno mi je da izaberem svoje suradnike i da pri tome oni doista budu umjetnici koje bih poželjela da budu moji suradnici, što mi se također neko vrijeme osporavalo. U Drami sada radimo na e Wedekindovoj „Lulu“ u režiji Jerneja Lorencija, a to je autorski projekt Matije Ferlina kojeg radimo zajedno s Kunstenfestivaldesarts te će premijera biti i u Bruxellesu i u Zagrebu, te „Daleka zemlja“ Arthura Schnitzlera u režiji Anice Tomić. U Operi nas očekuje premijera „Ekvinocija“ Ivana Brkanovića, u režiji Igora Pisona te u sklopu velikog kulturnog projekta „Francuska sezona u Hrvatskoj“ gostovanje pariške Opere Comique s Debussyjevom operom „Pelléas et Mélisande“. U Baletu stiže Šparemblekov „Faust“, u suradnji s Muzičkim biennalom radimo suvremenu plesnu predstavu u koreografiji Pascalom Touzeauom, a u dogovoru smo i za realizaciju „Bajadere“ Vladimira Malahova.
Kada se osvrnete unatrag na sve događaje od dolaska u HNK, što je bilo najbolje, a što najgore od svega? I gdje na toj ljestvici stoji priča o tome kako ćete sami voditi Dramu HNK Zagreb i uzimati dvije plaće?
- Najbolje su uvijek predstave. Svakako premijera „Vučjaka“ kao doista veliki događaj, ali i premijera „Onjegina“. No, u najbolje ubrajam i Dan otvorenog trga, manifestaciju koju sam pokrenula s Miroslavom Gašparovićem, a koja je okupila ne samo sve institucije s našeg trga, već i tisuće građana koji su uživali u programima na otvorenom. To je pokazalo kako se može pokrenuti energija čitavog grada i usmjeriti na one sadržaje koje stvarnost čine ako ne ljepšom, onda barem podnošljivijom. A u najgore ubrajam različita podmetanja, neargumentirane napade, prozivanja i razne oblike zastrašivanja za koje sam mislila da pripadaju nekim drugim, zasluženo zaboravljenim, vremenima. Dakako, u to spada i priča o mojim manipulacijama zbog uzimanja dviju plaća, kao i ostale priče, poput one da neki od mojih pomoćnika nemaju potrebnu spremu, koje su se pokazale neistinite, ali čiji se autori nikada nisu ispričali zbog lažnog informiranja.
Kada smo zadnji puta razgovarale radila se revizija poslovanja. Kakvi su rezultati? Kako HNK stoji materijalno?
- Zagrebački HNK materijalno doista ne stoji sjajno. Zatekla sam dug ili obveze od gotovo osam i pol milijuna kuna po primopredajnom zapisniku, a taj dug je još nešto veći u izvještaju revizije. On se dijeli na neisplaćene honorare od prosinca 2012., što iznosi polovinu duga, a druga polovina su neisplaćene obveze prema dobavljačima. Na kazališnom računu 1. rujna 2014. zatekla sam 250.000 kuna. Početkom listopada uspjela sam „otplatiti“ 1,6 milijuna kuna duga, no onda sam odlučila stati s podmirivanjem tuđih dugova, strahujući da bi u tom slučaju cijela sezona došla u pitanje. Činilo mi se važnijim i učinkovitijim isplaćivati sve mjesečne obveze od onog trenutka kada sam preuzela voditi kazalište, a dug „prepustiti“ osnivačima da ga u što kraćem roku podmire kako bi HNK moglo normalno funkcionirati i kako se ni ja ne bih morala svakodnevno crvenjeti zbog tuđih grijehova.
Kako kuća može početi sama zarađivati više?
- Kada bismo u financijskoj bilanci došli do nule, odnosno kada ne bi bilo dugova, moglo bi se s budžetom koji je HNK imao prijašnjih godina doista ležerno poslovati. Napose, ako se smanje troškovi za pojedine izvedbe i honorari koji su doista bili neprimjereni, posebno u kontekstu hrvatskog teatra. Potom je moguće zarađivati i na blagajni, a otvaraju se i mogućnosti financiranja iz raznih fondova od onih EU do sredstava što se mogu dobiti udruživanjem sa stranim partnerima.
Kako uopće riješiti neke probleme? Primjerice krajem 2012. Balet HNK je imao 15 prvaka od koji ih je plesalo samo 5. Naravno, riječ je i o godinama i o problemu nepostojanja beneficiranog radnog staža za balet, ali ostaje činjenica da ljudi godinama dobivaju plaće za ono što ne rade?
- Plesalo ih je ipak više od pet, ali takvi su problemi vidljivi napose u Baletu gdje zbog nepostojanja beneficiranog radnog staža dio umjetnika prirodno ne može više plesati, ali istodobno oni ne mogu ni otići u mirovinu. Samim je tim nemoguće pomladiti ansambl. Stoga se veliki novci troše za honorarne angažmane baletnih umjetnika, čime se onemogućava i razvoj ansambla. Sve to ukazuje na potrebu za strukturalnim promjenama, odnosno za reformom modela kazališta koji ako već ne pripada 19., zasigurno ne pripada ni 21. stoljeću. Ta se reforma ne može napraviti samo u zagrebačkom HNK, jer mora biti dijelom kulturne strategije cijele države i za nju je potrebna politička volja. Do tada svakako ne treba optuživati umjetnike da primaju plaću, a da ništa ne rade, ako im nije ponuđena neka druga mogućnost rada ili uključivanja u umjetničke procese koji nisu limitirani godinama ili nekim drugim ograničenjima.
Kako ste uspjeli dovesti Ninu Violić i Jadranku Đokić? Jasno je da svim ansamblima trebaju novi ljudi, nove energije, ali kako to riješiti u uvijetima zabrane zapošljavanja?
- Nina Violić došla je na upražnjeno mjesto Ljubomira Kerekeša koji je početkom sezone otišao iz kazališta, a Jadranka Đokić na mjesto Branke Cvitković koja je u mirovini. Zabrana zapošljavanja pogubna je za mlade glumce, ali i za ansamble. U ansamblu HNK nije zaposlen niti jedan glumac mlađi od 30 godina, čak i onih mlađih od 35 godina ima iznimno malo. A bez mladih glumaca nemoguće je napraviti podijele, a oni su potrebni i kao ravnoteža u raspodjeli energije čitavog ansambla. Zato ću se potruditi da što prije zaposlimo mlade glumce, ako nikako drugačije onda barem studente glume na stipendije.
Jedino što je razaberivo iz ovog intervjua (koji bi valjalo smatrati sponzoriranim člankom) jest to da je gđa Vrgoč "iznimno zadovoljna" svojim radom. Hajde-de, barem netko.