U jakoj konkurenciji čak 16 dokumentarnih filmova prikazanih na 19. Vukovar film festivalu među kojima je bio i ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji dokumentarni film, ukrajinski “20 dana u Mariupolju”, nagradu Zlatni šlep za najbolji dokumentarac osvojio je film “Hassanovi ratovi” redatelja Roberta Bubala čijim prikazivanjem je i zatvoren festival. Ovaj dokumentarac o Večernjakovu novinaru, političkom komentatoru i ratnom reporteru Hassanu Haidaru Diabu impresionirao je žiri sačinjen od njegove predsjednice Perice Martinović te glumaca Ane-Marije Bokor Vrdoljak i Andreja Dojkića.
Redatelj Robert Bubalo kazao nam je da se uopće nije nadao pobjedi na ovom festivalu, ali je iznimno sretan jer su pobjedu odnijeli filmom koji ne spada u kalup “festivalskih filmova”, nego potpuno autentičnim i iskrenim filmom.
– Bilo bi bahato očekivati pobjedu u tako snažnoj konkurenciji u kakvoj su se našli “Hassanovi ratovi” u selekciji ovogodišnjeg Vukovara pa nisam uopće razmišljao o nagradi, meni je bila dovoljno velika čast naći se u društvu tako uglednih autora sa svojim filmom. Ali sada, nakon što nam je žiri konsenzusom dodijelio prvu nagradu, beskrajno sam sretan jer smo pobijedili s jednim iskrenim, dokumentarističkim pristupom, jednim pravim rokerskim filmom, koji je sve samo ne “festivalski film”, meni osobno najomraženiji žanr. Znali smo da imamo filmski dragulj u rukama jer su nam se tijekom snimanja događale stvari koje su išle na ruku dramaturgiji, tako da film ima neke vrlo neobične digresije koje se lijepo uklapaju u cjelinu i film čine gledljivim, protočnim, emotivnim i – što je jako bitno – na momente duhovitim – kazao je redatelj filma Bubalo.
Profesionalna biografija Hassana Haidara Diaba krije mnoge utjecajne tekstove, među kojima i ekskluzivni intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, a “Hassanovi ratovi” otkrivaju njegovu, javnosti nepoznatu, prošlost dječaka ratnika iz ratnog pakla Bejruta, njegova rodnoga grada, odakle će prije više od četiri desetljeća stići u svoju, sada jedinu, hrvatsku domovinu i u njoj ostaviti dubok trag. Najupečatljiviji dio filma je dok se kamera zavlači u najskrivenije kutke Šatile, palestinskog logora u srcu Bejruta u koji se ne ulazi bez oružane pratnje i kad dio filmske ekipe nestaje u Rehabu, dijelu pod kontrolom narkobandi i bivših ISIL-ovaca, te u filmu vidimo posve autentičnu stravu Hassana jer su se njegovi prijatelji i supruga izgubili u dijelu svijeta gdje život ne vrijedi puno.
Uistinu je bila fantastična konkurencija dokumentarnog filma na Vukovar film festivalu pa su se, osim “Hassanovih ratova”, samo u zadnja dva dana mogli gledati i dokumentarci Tonija Volarića “Zauvijek autor: Saša Antić, TBF” i film Biljane Čakić “Memorija jedne generacije – Radio Vukovar” kojem je, kako i priliči ovoj temi, ovo bila i premijera te koji govori o 100 ratnih dana Hrvatskog radija Vukovar. Tada glas, ali danas svakako i lice koje je simbol Hrvatskog radija Vukovar bio je Siniša Glavašević, a u ovom filmu vidimo kako su se snalazili djelatnici radija koji su ostali do zadnjeg dana u Vukovaru, a neki, poput Glavaševića koji je odveden na Ovčaru, nikad nisu ni otišli.
Iako Siniša i ono što je on značio za svoje kolege, ali i za sve Vukovarce koji nisu mjesecima mogli izaći iz svojih podruma, ima očekivano važan prostor prostor u filmu, redateljica Čakić uspjela je ispričati njegovu priču tako da ne preuzme cijeli film i ne ostavi u sjeni sve ostale kolege koji su bili pored njega u tim skučenim podrumima. Nisam siguran da smo u ikojem dokumentarcu do sada mogli tako slikovito doživjeti očaj svih civila, kao što smo to doživjeli slušajući priče aktera ovog filma.
Malo tko se neće naježiti na riječi Višnje Kamenski koja je bila posljednje novinarka koja je sa svojim snimateljem, a današnjim suprugom Srećkom Baćunom, uspjela kroz čuveni “kukuruzni put” ući u Vukovar te do posljednjeg dana dijelila sudbinu kolega s radija. Slušajući nju, vjerojatno jače nego ikad osjećamo što su prolazili ljudi zatočeni u Vukovaru dok ih je smrt obavijala sa svih strana. Njezina posljednja snimka iz opkoljenog Vukovara koja je zaplijenjena od četničkih snaga i koja je emitirana na RTS-u budi asocijacije na film “Apokalipsa danas” i riječi Marlona Branda: “Užas, apsolutni užas!”
Iz ove perspektive snažan dojam izaziva i rečenica iz indoktrinacijskog TV priloga o JNA iz, pazite sad ovo, iz 1989., u kojem se, dok slika pokazuje tenkove JNA kako prolaze kroz blato, govori: “Nikad gusjenice ovih tenkova neće jesti djecu nijednog naroda Jugoslavije!” Ovaj film nam vjerno dočarava da ni život dječice apsolutno ništa nije značio onima koji su upravljali tenkovima.
U igranoj konkurenciji, Zlatni šlep za najbolji film dobio je mađarski “Šah-mat” redatelja Barnabása Tótha. Ovaj dramski triler čija je radna smještena u drugu polovicu 1950-ih očarao je žiri svojom realističnošću, empatijom koju izaziva kod gledatelja, ali prvenstveno kvalitetom nadopunjenom izvrsnim scenarijem prepunim neočekivanih obrata.
