Godine 1994. u Ruandi su tijekom 100 dana pripadnici Hutua ubili gotovo milijun Tutsija. Nije bila riječ o plemenskoj čarki tragično velikih razmjera, nego o politički orkestriranom genocidu. Zapadni svijet i svjetski policajci pravili su se da ništa ne vide, a desetak godina kasnije o događajima je snimljeno nekoliko filmova među kojima je zasad najzapaženiji ovaj, nominiran za tri Oscara i tri Zlatna globusa, koji grozotu promatra opisujući istiniti slučaj Paula Rusesabagina, Hutua oženjenom pripadnicom Tutsija, svojevrsnog ruandskog Oscara Schindlera, upravitelja elitnog hotela u ruandskom glavnom gradu Kigaliju koji je spasio živote gotovo 1300 ljudi.
To mu je uspjelo zahvaljujući odličnim sposobnostima komunikacije, vezama stečenim s osobama na važnim položajima, kao i modelu ponašanja usvojenom tijekom vrsnog obavljanja svog posla u kojem je neprestano podmićivao, sitno varao, ulizivao se i služio kojekakvim smicalicama kako bi njegov hotel besprijekorno poslovao.
Stravičan povijesni događaj bez najmanje dvojbe zavrijedio je predstavljanje svijetu uz pomoć moćnog medija filma, pa makar i s desetljetnim zakašnjenjem, no "Hotel Ruanda" svoju snagu traži gotovo isključivo u potresnosti samih zbivanja, oslanajući se na to da će gledatelje dirnuti spoznajom da se sve to uistinu dogodilo. Međutim, težina i opseg teme bili su preveliki za slabašnu darovitost filmotvoraca, scenarista teške ruke, manje-više oslonjenog na loše patetične klišeje i traljavog redatelja koji svojim alatima nije napravio ništa vrijedno pažnje.
Rezultat je djelo u kategoriji osrednjeg TV-proizvoda kojega kakvoćom i dojmljivošću uvelike nadmašuju neki hrvatski filmovi o temi "dobrosusjedskog ubijanja", poput "Bogorodice" Nevena Hitreca ili "Svjedoka" (2003.) Vinka Brešana.
