Zagreb je u nedjelju navečer, u kazalištu Komedija, vidio "Prijateljice", komad Marija Frattija, u režiji Borisa B. Hrovata, predstavu koja je u ožujku premijerno izvedena u koprodukciji Gradskog kazališta Sisak i Doma kulture Kristalna kocka vedrine.
Nekoliko je ključnih problema sustiglo ovaj kazališni pokušaj, a svi su oni u konačnici doveli do toga da publika odlazeći iz kazališta sama sebe propituje: "Jesu li ovo amateri?". Na žalost, nisu!
Fratti je tekst pisao 1990., ali on je i iz te perspektive totalno zastario. Ljubavna priča u kojoj se raspad događa jer je žena pobožna pa mužu od kojeg se rastaje dopušta da spava s njom zbog pravovaljanog ugovora sklopljenog u crkvi, a čovjek želi da ga ona voli zbog njega samog pa joj prešuti svoje bogatstvo, jednostavno ne drži vodu. Nije držala ni prije dvadeset godina i zato je odluku o postavljanju na scenu moglo opravdati jedino poigravanje s razmjenom seksualnih partnera, jer upravo to se na kraju i dogodi.
Hrovat, koji je tekst preveo, adaptirao i režirao, zapravo je na scenu postavio radiodramu. Sve je u njoj ravno, likovi su statični, a malo hvatanja na kauču teško se može nazvati scenskim pokretima. Radijsko usmjerenje najjednostavnije je čuti u glazbi koja svira samo kad likovi ne govore, ali i po totalnim zamračenjima u izmjenama priče koje idu iz jednog u drugi stan.
Scenografija Igora Dobranića uspješno je riješila muški i ženski stan, ali baš kao i kostimi Danice Dedijer i Višnje Iris više govore o recesijskom kazalištu u Hrvatskoj nego o bogatim Newyorčanima. Glumačku ekipu čine Goran Grgić, Nada Abrus, Dunja Sepčić i Igor Golub, ali u konačnici Goran Grgić nema s kim glumiti.
