Daniela Rafaelića šira javnost poznaje kao povjesničara filma, manje kao egiptologa. Tu činjenicu možda promijeni fotomonografija “Hramovi oteti Nilu” na kojoj dijeli autorstvo s Hrvojem Gržinom, a nastala je u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom. Donosi oko 200 fotografija snimatelja Antuna Markića koje su nastale 1962., kada je redatelj Mate Bogdanović u Egiptu snimao dokumentarne filmove tvrtke Zora film. Bogdanović i Markić filmski su pratili tadašnje jugoslavenske građevinske tvrtke tijekom gradnje Asuanske (Nasserove) brane, ali i, što je mnogo važnije, tijekom spašavanja i preseljenja staroegipatskih hramova kojima je prijetilo potapanje pod vodama akumulacijskog jezera. Markićeve fotografije, koje je prije smrti darovao Hrvatskom državnom arhivu, nastale na danas potopljenim arheološkim lokalitetima, zauvijek su svijetu sačuvale njihov izvorni izgled te su time postale neprocjenjive. Ti su hramovi tada rastavljeni, transportirani i ponovno sastavljeni daleko od prijetećih voda Nila.
– Knjiga je zamišljena kao fotomonografija koja tekstovima kolege Hrvoja Gržine, našeg vrhunskog stručnjaka za fotografiju, i mene inicira čitatelja na putovanje, a zatim mu fotografijama i filmovima (koji na DVD-u idu uz knjigu) to putovanje i omogućuje. Putujemo tako od egipatskog sjevera i Aleksandrije do dubokog juga nekoć zlatne Nubije i Abu Simbela. Uvijek mi je smetalo što su velike fotomonografije o Egiptu “rezervirane” samo za strane izdavače. Ovo je Gržinin i moj mali doprinos koji bi trebao tu situaciju polako mijenjati. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a uz nesebičnu suradnju hrvatskog veleposlanstva u Kairu, prepoznalo je naš trud te financiralo predstavljanje naše knjige, projekcije filmova i otvorenje izložbe u Egiptu. Pandemija je, zasad, sve malo odgodila – kaže Daniel Rafaelić.
Kako to da su fotografije Antuna Markića jedinstvene u svijetu?
Osim davno Mladena Grčevića i nedavno Filipa Beusana, mi nismo baš obilovali fotografima koji bi bilježili suvremeni Egipat, ali i ostatke faraonskog Egipta. Antun Markić je jedinstven jer je u ključnom trenutku vremena uspio zabilježiti hramove u njihovom izvornom arheološkom kontekstu, što je nakon finalnog punjenja akumulacijskog jezera postalo trajno nemoguće. Time su zauvijek potopljeni (a time i uništeni) arheološki lokaliteti na trasi dužoj od 500 km. Markić je, samom činjenicom da je uspio sve trajno fotografski, ali i filmski zabilježiti, postao jedinstven. Najviše mi je žao što mu to za njegova života (umro je 2001.) nitko nije uspio reći.
Kako je tekla ta arheološka priča, nikad ponovljena, rastavljanja i sastavljanja hramova koje su spašavali od potopa?
Egipat je, uz pozitivne sankcije UNESCO-a, sve dogovorio sa SAD-om, međutim došlo je do problema oko uvjeta kreditiranja te goleme operacije. Predsjednik Egipta Gamal Abdel Nasser okreće se tada svom prijatelju, predsjedniku SFRJ Titu, ali i SSSR-u. Pokret nesvrstanih tada je na svom političkom vrhuncu i Egiptu nije teško privoljeti partnere za tako složeni projekt. Ipak, koliko god taj projekt danas izazivao čuđenje i otvarao brojna arheološko-etička pitanja, činjenica je da su zbog njega hramovi Ramzesa II. i Nefertari u Abu Simbelu i danas spektakularni, otok Filae s hramom kojeg je redovito pohodila Kleopatra ostavlja bez daha itd...
Svi ti hramovi i danas su vidljivi, samo na drugome mjestu.
Tako je. Svi su rasječeni, transportirani i premješteni. Biseri su i dalje egipatskog turizma. Prije gradnje Nasserove brane oni su bili punih devet mjeseci pod vodama Nila tako da su od kraja šezdesetih, kad je brana završena, ponovno dostupni u svom svojem sjaju.
U našem Arhivu ima puno egipatskih artefakata. Koja je veza između Egipta i Hrvatske?
Baš s kolegicama Irenom Kraševac, Petrom Vugrinec, Lovorkom Magaš-Bilandžić i Ivom Sudec pripremam izložbu o drevnoegipatskim motivima u hrvatskom slikarstvu – od Julija Klovića do Ferdinanda Kulmera. Hrvatska je sjajno premrežena egipatskim artefaktima. Od zapanjujuće zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu, božanstvenog Splita i Palače koja vrvi Dioklecijanovim “suvenirima” koje je dovukao iz Memfisa, Aleksandrije i Heliopolisa, preko tajanstvene Pule i kriptiranih drevnoegipatskih rebusa na Slavoluku Sergijevaca, one čudesne Izide (bez glave) iz Nina, ovnolikog Amona sa zadarskog foruma, okultne simbolike Osijeka… Kolega Mladen Tomorad upozorio me na hrvatske putopisce iz Križevaca i Karlovca koji su putovali Egiptom… Kao što je nedavno na promociji ove knjige u Arheološkom muzeju rekao egipatski veleposlanik Aly Omar Sirri – Hrvatska i Egipat su povezani na načine koje naša generacija tek počinje otkrivati.
Kako se rodila ta vaša strast prema Egiptu?
Prvi film koji sam kao dijete vidio bila je “Zemlja faraona” (1955.) Howarda Hawksa. Do danas nisam došao k sebi od cunamija koji me tada pogodio i životno usmjerio. Nakon toga ušle su u moj život učiteljice, profesorice, mentorice i prijateljice (kojima ću zato posvetiti iduću knjigu o drevnom Egiptu i filmu), koje su mi taj put sustavno osvjetljavale. Bez žena kao saveznica nikad ne bih uspio. Njima dugujem i svoju diplomu egiptologije u Manchesteru.
Koliko ste puta bili u Egiptu?
Pet puta i s tog izvora, baš kao u onoj staroj arapskoj poslovici, nikad se ne možete do kraja napiti. Nigdje na svijetu, a imao sam privilegiju puno putovati, nisam susreo takvo tajanstvo koje bubri iz svakog zrnca pijeska, koje vas zove iz svake grobnice, sa svakog hrama, konačno iz muzike arapskog jezika koji sve to čuva.
Koje biste filmove o Egiptu, kao egiptolog, savjetovali čitateljima da svakako gledaju?
Uz spomenuti Hawksov film tu je svakako remek-djelo Josepha Mankiewicza “Kleopatra” (1963.), zatim “Mumija” (1969.) divnog egipatskog redatelja Shadyja Abdela Salaama, pa meni omiljeni film “Smrt na Nilu” (1977.) s Peterom Ustinovom, ali i prezren a tako anarhoidno zabavan i egiptološki zapanjujuće hrabar “Egzodus” Ridleya Scotta.
A koje biste pak nove filmove, kao filmolog, predložili čitateljima da gledaju u ove vruće dane?
Svakako “Čuvaj me s leđa 2” jer je tako divno politički nekorektan a k tome sniman u Rovinju, Zagrebu, Karlovcu i Rijeci, te umjetničko remek-djelo “Mjesto tišine 2”, izuzetan nastavak izuzetnog prethodnika.
