U hrvatskoj kulturi je totalni kaos. Polako ulazimo u ožujak, a još se ni izbliza ne zna kako će se brojne kulturne institucije financirati ove godine. Najveći financijeri kulture, dakle Ministarstvo kulture i grad Zagreb, nisu otvorili karte i nisu objavili raspodjelu kulturnog kolača njegovim korisnicima. Tako kazališta ne znaju s koliko novca raspolažu u ovoj godini, izdavači ne znaju koliko će knjiga uz državnu potporu moći tiskati, galerije i muzeji ne znaju koliko će se izložbi financirati javnim novcem, u pitanju su budžeti mnogih festivala i njihovi programi, glazbenici se pitaju hoće li moći ugošćavati strane goste i putovati na koncerte u inozemstvo uz pomoć iz državne kase, u panici su i pripadnici nezavisne kulture jer su njihovi izvori financiranja ionako maksimalno reducirani, a neobjavljivanje rezultata javnih natječaja dovodi ih u nemoguću situaciju, kada je svako planiranje, pa čak i ono najkratkotrajnije, unaprijed onemogućeno…
Još je veći kaos u kazalištima, i to napose onaj kadrovski, upravljački. Zagrebački HNK po političkoj magli opet traži intendanta (ili intendanticu), sada po novim pravilima po kojima ministrica ima zadnju riječ pri izboru, pa cijela procedura ostavlja pomalo gorak okus neslobode i dirigiranosti. Ravnateljica riječke Opere Saša Broz nedavno je dala ostavku nakon samo osam mjeseci ravnateljstva, i to bez nekog velikog obrazloženja, kao da je dolazak ili odlazak s takve funkcije ravan ulasku ili izlasku iz tramvaja. Ministrica kulture morala je interventno imenovati v.d. ravnatelja HNK u Osijeku, jer se vlasnici tog uspješnog kazališta (grad Osijek i županija) nikako nisu mogli dogovoriti tko će iduće četiri godine sjediti u najistočnijoj hrvatskoj kazališnoj intendantskoj fotelji.
Ništa manje briga nema ni splitski intendant, dirigent Tonči Bilić čiju ostavku energično traži razbjesnjelo Radničko vijeće teatra, nakon što je intendantov ugovor (po mišljenju mnogih faraonski) ugledao svjetlo dana i zgranuo hrvatsku javnost gotovo nogometaškim iznosima.
U isto vrijeme mandat na raspolaganje svom Kazališnom vijeću dala je ravnateljica HNK u Šibeniku Nera Gojanović Kljajić kojoj se mora priznati da je Šibenčanima, ali i hrvatskoj publici, uspjela organizirati nekoliko atraktivnih dramskih predstava.
Da je kazališna situacija u Hrvatskoj dovedena do apsurda svjedoči i porazna činjenica da se baš nitko nije htio javiti na natječaj za izbor prvog čovjeka kazališta Marina Držića u hrvatskoj kulturnoj Ateni, slavnom Dubrovniku. Toliko nezaposlenih, pa i kazališnih djelatnika, a baš nitko među njima nije zainteresiran za vođenje teatra u bogomdanom gradu spomeniku, u kojem se u isto vrijeme i te kako snažno i uporno vodi borba za umjetničko vodstvo Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
I dok se u nekim sredinama oko kazališnih fotelja uglednici čupaju kao na placu, u nekim sredinama od tih istih fotelja bježi se kao da su kužne. U samo godinu dana Sabor je, na prijedlog Vlade i HNS-ove ministrice kulture, dva puta mijenjao Zakon o kazalištu, a obje promjene izazvale su žestoke kritike pa čak i posvemašnji prezir struke. U isto vrijeme, kadroviranje u teatrima očito iz faze krize prelazi u fazu anarhije koja poput lavine prijeti krhkoj kazališnoj zajednici. Onoj istoj zajednici koja još živi po austrougarskim pravilima kao da onaj nesretni Gavrilo Princip u Sarajevu nikada nije pucao u habsburške supružnike. Što se hrvatskoga kazališta tiče, Prvi svjetski rat nije se dogodio...
