Na kraju trećeg izdanja Korčulanskog baroknog festivala, koji večeras, 12. rujna, zaključuju talijanska sopranistica Claudia Cavina i ansambl La Venexiana, osobito je zadovoljstvo zaključiti kako su se domaći umjetnici potpuno ravnopravno nosili sa žestokom međunarodnom konkurencijom u postizanju vrhunske kvalitete i osvajanju publike.
Nakon što su s Goranovcima izveli oratorij Gloria, svi odreda glazbenici Hrvatskog baroknog ansambla, pod vodstvom i uz virtuozno soliranje umjetničke voditeljice Laure Vadjon, briljirali su i u Vivaldijevim Godišnjim dobima.
Nakon što smo se naslušali sterilnih, rutinskih i dosadnih izvedaba tih popularnih koncerata, HRBA i Laura Vadjon isprali su nam uši. Njihovo je čitanje i oponašanje proljetnih cvrkuta, ljetnih oluja, jesenskih plesova i zimskih vijavica potpuno novo, svježe, duhovito, kreativno i uzbudljivo.
Laura Vadjon hrabro se i bez kalkulacija upuštala u akrobatske rizike na visokim žicama bez zaštitne mreže, koja joj ni ne treba uz takav ansambl koji čovjeka na gudalima diže i nosi. Osim silnom energijom, stari su hitovi obogaćeni i mnoštvom pomno promišljenih i izrađenih detalja u artikulaciji gotovo svake fraze. Sve to u prepunoj je katedrali izazvalo urnebes od oduševljenja publike koja se nije pomakla s mjesta bez tri dodatka.
Večer kasnije svoje iznimne umjetničke sposobnosti na istom je mjestu pokazao vokalni ansambl Antiphonus pod vodstvom Tomislava Fačinija. Pjevati zahtjevnu polifoniju i bujne harmonijske modulacije Monteverdijevih i Gesualdovih madrigala u formaciji kvinteta zahtijeva vrhunsku koncentraciju, pripremljenost i vokalnu kvalitetu. Antiphonus ima sve to i mnogo više. Ana Lice i Monika Cerovčec nisu samo stopostotno pouzdani soprani nego su i pjevačice prelijepih glasova i vrlo profinjene muzikalnosti. Siguran temelj daje im altistica Martina Borse skupa sa samim Fačinijem kao basom, a između je još i čudesan tenor Ivana Bingule. Klerički kolar oko njegovog vrata objašnjava i produhovljenost njegovog pjevanja.
Nakon talijanskih baroknih majstorija, kvintet se povukao u pokrajnju lađu katedrale i poveo nas u čistu kontemplaciju renesansne polifonije u motetu Ave maris stella Guillauema Dufaya, a potom je trio Bingula-Borse-Fačini potpuno okrenuo leđa publici i svijetu te prema oltaru otpjevao srednjovjekovni Leoninov organum Dulce lignum uranjajući u mistiku suzvučja i čudesnih rezonanci vlastitih glasova.
Ali, Antiphonus je imao i posebnog gosta, manje sklonog mistici, a više akrobatskom i na trenutke divljem virtuozitetu rokerskog intenziteta. To je bio fantastičan ruski violinist Dimitrij Sinkovski koji je između vokalnih točki u svakom pogledu rasturao virtuozne skladbe von Bibera, Schmelzera i Rognonija dokazujući da je Paganini stoljeće i pol kasnije bio tek njihova blijeda kopija. A kada je svirač na bis zapjevao jednu Albinonijevu opernu ariju bilo je to veliko iznenađenje i veselje za sve koji nisu znali da je Sinkovski, ovdje najavljen samo kao violinist, istodobno i izvrstan kontratenor.
Sve u svemu, puno publike i glazbenih iznenađenja najviše kvalitete. Više nema dvojbe: Korčula se ovim festivalom definitivno upisala na kulturnu kartu svijeta i jedina je bojazan da bi korčulanske crkve dogodine mogle biti i pretijesne.
>> Pjesme kakve su se pjevale uz barokne večere
>> Vivaldijeva Gloria kao razlog odličnog festivala
Konačno članak o glazbi a ne o prdežu domače estrade.