Što su glavne odlike dobrog putopisa? Odgovor je vrlo jednostavan, iako ga vrlo malo autora uspije učinkovito provesti u praksu. Naime, kada čitatelj uzme putopis u ruke, za njega ga mora “zavezati” odredište, ali i autor. Ključ uspjeha je početak kada doznajemo kamo se putuje i zašto, a tu nas mora privući motivacija i šarm pripovjedača, a ne ehsibicije poput opisa grma iza kojeg je autor masturbirao (što smo također imali prilike saznati iz djela domaćih putnika i pisaca).
Hrvoje Ivančić početak svog Dunavskog bluesa odrađuje jako dobro, a u tome mu pomaže i Rundekov Šejn, jer svi koji su odrastali uz tu glazbu doista su sanjali kako odlaze niz rijeku... Ivančić ne putuje starim parobrodom, nego starim gumenim čamcem, ali likovi koje sreće na svojoj plovidbi od Zagreba do Crnog mora pitoreskni su i osebujni baš kao i oni iz Rundekova izmaštanog Divljeg zapada. Zbog plovidbe, krajolika (i zemalja) kojima prolazi Ivančić sa svojim suputnikom Titom, ovaj je putopis i svjedočanstvo o tome kako i u zemljama koje su donedavno ratovale žive neki obični ljudi koji došljake prihvaćaju bez ikakve primisli. Naravno, postoje i oni drugi, a ti su obično na položajima na kojima putnicima mogu zagorčati život i otežati putovanje. Ivančić sve to opisuje ležerno i bez “fige u džepu”: neki su ljudi jednostavno loši, a neki drugi sjajni. I to je jedan od razloga zbog kojeg je ovo zanimljiva knjiga.
A hoće li nakon nje neki drugi nadobudni klinac sjesti u čamac i uputiti se u neku svoju ludu pustolovinu u susjedstvu ili na drugom kraju svijeta? Odgovor na tu dilemu skriven je u broju svih nas koji smo more, brodove i plovidbu zavoljeli iz dubine duše nakon Bese Jože Horvata.
Ivančić piše kao neko dijete.