Velika šteta i prilično veliko razočaranje – zaključci su nakon četvrtog romana iz serijala koji čitatelji cijelog svijeta prepoznaju pod “zajedničkim” nazivom “Genijalna prijateljica” Elene Ferrante. Roman “Priča o izgubljenoj djevojčici” (Profil, urednica Adriana Piteša, prijevod Ana Badurina, 129 kuna) trebao bi biti kraj priče o dvije talijanske djevojčice, djevojke i žene kroz čije se živote prelama povijest talijanskog društva 20 stoljeća, ali ovaj četvrti dio kao da je pisan na silu, zbog nevjerojatnog uspjeha prijašnja tri romana.
Osnovni je dojam da je autorici ponestalo ideja, poleta i žara, a ovom četvrtom dijelu najveća je “rupa” upravo priča iz naslova. Em čitatelj dvije trećine knjige “hvata” tko će to nestati, em, kada i nestane, nema nikakve logike u tom autorskom potezu jer nestanak ostaje visjeti u zraku, bez naznake bilo kakvog razrješenja.
Autorici se dogodilo ono čemu smo već toliko puta svjedočili u svjetskoj, ali i domaćoj književnosti. Napisala je sjajan roman, važan zbog poruka koje nudi, ali i načina na koji oživljava cijelu jednu epohu, no onda jednostavno nije znala na njega staviti točku, priču dovesti pravom kraju, poentirati sve što je tako moćno i odlučno napisala o ženama, njihovoj borbi, kao i muškarcima i njihovu (po mnogo čemu agresivnom) odnosu prema ženama. Ono što ostavlja još gori dojam pretpostavka je da čak i ovo možda nije konačan kraj priče. Iako knjiga na svojoj naslovnici nosi poruku “četvrti i posljednji dio”, način na koji Ferrante na kraju romana u priču uvodi lutke iz prvog dijela daje naslutiti da izdavači žele još i da možda baš zbog toga sve ostaje nedorečeno.
No ono po čemu je ovaj roman i te kako vrijedan čitanja je tabu-tema koju otvara. Ovdje se autorica bavi i pitanjem smije li majka osjećati gorčinu zbog načina na koji su joj djeca zaustavila život. Upravo te stranice u kojima se junakinja lomi između majčinstva, karijere spisateljice te žene koja želi ostvariti svoje pravo na ljubav, strast i ljubavnike najbolji su dio romana. Ferrante i ovdje uvodi jak motiv muške izdaje. U sva četiri romana gotovo je nemoguće naći pozitivnog junaka, a konačna izdaja muškarca kojeg su ludo voljele obje junakinje u konačnici podcrtava ideju da su oni krivci za sve tragične ženske sudbine.
