Kraj kalendarske kazališne godine u Hrvatskoj obilježit će premijera drame Dušana Kovačevića "Maratonci trče počasni krug" u Satiričkom kazalištu Kerempuh. "Maratoncima" reklama na ovim prostorima nije potrebna. Obitelj Topalović već je desetljećima kulturološka popudbina jugoistočne Europe. Vodeći suvremeni srpski dramatičar Dušan Kovačević (rođen u Mrđenovcima pokraj Šapca 1948. godine) "Maratonce" je napisao na trećoj godini studija dramaturgije 1972. godine. Drama je postavljena u Ateljeu 212 u režiji Ljubomira Draškića, a deset je godina poslije Slobodan Šijan prema njoj režirao legendarni film koji dobro znaju i citiraju generacije filmoljubaca na ovim prostorima. Kerempuhovu predstavu režira gošća iz Srbije Iva Milošević, najstarijeg Topalovića Maksimilijana glumi Vilim Matula, Aksentija Elizabeta Kukić, Milutina Nikša Butijer, Lakija Hrvoje Kečkeš, a najmlađeg Mirka Luka Petrušić. Kristina je Maja Posavec, Đenka Đavo Tarik Filipović, Bili Piton Filip Detelić, Olja Mia Anočić-Valentić, a Pregažen čovjek Ivo Đuričić. Naravno, dramski opus Dušana Kovačevića iznimno je bogat. Tu su i "Sabirni centar", "Balkanski špijun", "Radovan III", "Sveti Georgije ubiva aždahu", "Profesionalac", "Bila jednom jedna zemlja", "Urnebesna tragedija", "Lari Tomson, tragedija jedne mladosti", "Kontejner sa pet zvezdica", "Doktor šuster", "Generalna proba samoubojstva"... Kovačević je napisao i scenarij za nagrađivane filmove kao što su to "Ko to tamo peva", ali i Kusturičin "Underground", "Urnebesna tragedija", "Sabirni centar", "Balkanski špijun", "Maratonci trče počasni krug", "Poseban tretman". Kovačevićevi tekstovi i scenariji bili su amblematski za karijere uglednih srpskih glumaca kao što su to Zoran Radmilović, Danilo Bata Stojković i Bogdan Diklić. Kovačević je objavio i roman "Bila jednom jedna zemlja", prihvaćao se i filmske i kazališne režije, a drame su mu prevedene na dvadesetak jezika. U Hrvatskoj Kovačevićeve drame posljednjih godina gledamo uglavnom zahvaljujući gostovanjima iz Srbije, a Kerempuh je u koprodukciji s družinom Glumci u Zagvozdu producirao "Profesionalca" u režiji Bogdana Diklića i s Dankom Ljuštinom i Vedranom Mlikotom u glavnim ulogama. Riječ je o drami koja je izvedena u čak četrdesetak kazališta diljem svijeta, od Moskve i Pariza do Teherana i Istanbula.
"Maratonce" ste pisali početkom politički burnih ranih sedamdesetih godina. Kao komediju ili kao političku satiru?
"Maratonce" sam pisao kao osjećanje beznađa u godinama kad sam ozbiljno razmišljao da napustim studiranje za budućeg pisca i posvetim se nekom ozbiljnijem i sigurnijem poslu; zbog spomenutih „političkih prilika" ostao sam bez studentskog kredita i mogućnosti da opstanem u Beogradu. To je malo depresivna „melodramska priča" koju sam dugo pokušavao zaboraviti. I poslije svega ostala je ova gorka komedija – pisana kao ozbiljna drama o mladom čovjeku smućenom pogrebnim poslovima obitelji – društva koje ga prisiljava da se bavi „najsigurnijim poslom na svijetu". Sva je sreća što sam u tim danima i godinama ozbiljnog očaja pronašao štit komedije kao zaštitu od napada straha i vječitog pitanja mladih ljudi: što ću ja raditi i kako ću živjeti u ovom... pogrebnom poduzeću?
Je li točno da vam je inspiracija za lik Pantelije zapravo bio Josip Broz Tito?
Da. I ne samo on, već kompletno partijsko rukovodstvo u svim državnim „strukturama" nepromjenjivo od Drugog svjetskog rata. Tih mi se godina činilo da nitko od naših rukovodilaca nema manje od stotinu godina... Danas, kad sam stariji od nekih tadašnjih – činilo mi se, „muzejskih eksponata", o starosti razmišljam – nećete vjerovati – isto; starost je raskošna bolest koju netko lakše, a netko teže podnosi. Izgleda da sam se na vrijeme našalio svemu što nas neizbježno čeka, i što nema lijeka osim smijeha.
Tko je bio najzaslužniji za filmsku verziju "Maratonaca"?
Poslije uspjeha filma "Ko to tamo peva", producentska kuća Centar film ponudila je istoj ekipi da odigra još jednu utakmicu u istom sastavu. Želio bih reći nešto mladim ljudima koji danas prave prve korake u filmskim okretnim igrama: oba spomenuta filma snimljena su sredstvima koja su bila minimalna – nedovoljna; štedjelo se na danima snimanja pa su ovi filmovi realizirani za tri do četiri tjedna, s ugovorima koji mene kao autora i dandanas lišavaju bilo kakvih autorskih prava... To je ta priča o nekada „sjajnim vremenima" za filmske radnike. Nikad nije bilo dobro i nikad neće biti bolje jer je film dio kulture, a kultura je nalik na uličnog svirača koji ponekad dobije koji novac iz sažaljenja. Naravno, ovo ne vrijedi za ljude koje financira vlast kao vlastite partijske projekte. Toga je bilo i bit će, i nikad neće vrijediti bilo kakvog ozbiljnijeg spomena.
"Maratonci" su završili u stripu, mjuziklu, pa čak i operi, i to na prestižnom festivalu u Bregenzu u Austriji. Koja im umjetnička forma još nedostaje?
Sve što je bilo blisko scenskom izvođenju napravljeno je. Preostaje, možda, još pokušaj revije na ledu.
Brojne su kazališne izvedbe „Maratonaca". Jeste li se miješali u posao redateljima i dramaturzima u pripremi predstava?
Ne, nikada. Uvijek sam bio spreman na razgovor ako je to bila želja uprave kazališta, redatelja, glumaca... Dramski rukopis doživljavam kao partituru za dirigenta i orkestar koji će pokušati već poznatu melodiju izvesti na sebi svojstven način... Dramski tekst je kao GPS – govori vam kuda da se krećete, ali vam nikad ne kaže u kakvom ste vi stanju, kakvo vam je vozilo i hoćete li ikada stići tamo kamo ste krenuli. Sreća je u umjetnosti često presudnija od iskustva i znanja.
Je li film kod „Maratonaca" na neki način ipak progutao dramski tekst i dokazao da je film posljednjih desetljeća snažniji medij od kazališta?
Kazalište je moja kuća kojoj se uvijek vraćam poslije odlaska na odmor ili izleta u neke raskošnije, šire i na prvi pogled zavodljivije predjele. Kad predahnem od kazališne klaustrofobije, koja je često mazohistički zavodljiva, vraćam se u taj skučeni i istovremeno svemogući kvadrat scene da sebi dokažem kako se u strogo omeđenom prostoru može odigrati sve na ovom svijetu. „Mane kazališta" su ujedno i najveće vrline umjetnosti koja je starija od filma nekoliko tisuća godina. Kad film doživi tisuću godina, znat ćemo što je njegova stvarna vrijednost, koliko je ozbiljna i trajna umjetnost. A do tog će se dana zvati kao što ga nemilosrdno zovu – industrija.
Rođeni ste u Šapcu. I „Maratonci" se događaju u manjem gradu. Imali li i autobiografskih elemenata?
Sve što sam napisao ima i poneki dio sjećanja iz djetinjstva ili rane mladosti kad se svijet uči i zavoli, ako ste imali sreće da odrastete u dobroj obitelji. Djetinjstvo i mladost su lijepa vremena samo zato što ne znate što vas čeka. Živite kao da ćete uvijek biti mladi, a kad dođe starost, demencija pomaže da vam bude bolje. Sve u svemu, živimo od sjećanja i zabrana.
Da danas pišete „Maratonce", biste li ih još više zacrnili?
Ne. Samo se mlad čovjek u okolnostima koje sam spomenuo može tako cinično poigrati ljudima koji se bave poslovima bliskim crnom platnu, svijećama, vijencima i oproštajnim govorima, neiskrenima kao što je većina „prigodnih govora".
Je li teže pisati drame ili filmske scenarije?
Drame je teže pisati – ako je „težina" prava riječ; drama je jedan od temelja sveukupne svjetske književnosti, a scenarij je još uvijek tajna koliko je bitan i vrijedan jer je skriven producentskim i redateljskim imenima. Tko zna – osim filmskih stručnjaka, za nekog scenarista?
Jeste li ikada imali konkretnih problema s cenzurom?
Ne previše – nisam hapšen. A sve je osim hapšenja zanemarivo i u skladu s tradicionalnim odnosom države i pojedinca koji je umislio da će pjesmom promijeniti svet. Naravno, u promjene se mora vjerovati usprkos činjenici da oni koji odlučuju o sudbini ovog svijeta duboko preziru sve što je nalik na umjetnost, jer ih ta (ne)djela vrijeđaju i spominju kao uzroke zla. Tako se umjetnici međusobno dopisuju i, jedni drugima žale kako je sila vlasti nehumana, neljudska, pogubna za život. Kad se isplačemo u jednom djelu, počinjemo novo, koje će biti još „revolucionarnije"... I tako, evo već nekoliko tisuća godina.
Donose li vam veće tantijeme drame ili pjesme za koje ste napisali tekst poput „Mesečine"?
Od "Mesečine" sam iz svijeta dobio najveće tantijeme s obzirom na to da je napisana na samo jednom listu papira. Glazbena industrija je, slično filmu, jedan od najunosnijih poslova kad valja, kad napravi uspjeh u moru neuspjeha.
Već ste dugi niz godina upravnik Zvezdara teatra, a kratko vrijeme ste bili i veleposlanik u Portugalu. Ubijaju li ti poslovi pisca kreativca u vama?
Trudim se da o tome ne razmišljam jer je odgovor potvrdan. Osim pisanja, sve ostalo nije moj pravi i prirodan način življenja. Ali, kao što je poznato, čovjeku uvijek nešto ne da mira – nešto ga nagovara da radi još neke „izuzetno važne poslove" koji su značajni za ovo ili za ono... Beskrajan je popis poslova za samozavaravanje i odlaganje rada kojim jedino treba da se bavite. To je jedna strana priče, a druga je: svi ti „ukrasi od društveno-korisnih obveza" spašavaju vas – ako ste pisac – od opasnosti da postanete skriboman, da vlastiti rad zatrpate viškom nepotrebnog građevinskog materijala. Zapravo, što bi se reklo, nikad se ne zna zašto je nešto dobro.
Navodno vas dosta ljudi u Srbiji želi vidjeti na predsjedničkom položaju. Je li to i vaša želja?
Povijest vladara u Srbiji je nalik junacima iz Shakespeareovih drama. A ja više volim komediju.
Moramo ucit od Srba kako napraviti skladan i krasan film...