Ivana Jurić diplomirala je animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je brojnih nagrada i izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je HDLU Zagreb i HZSU i živi i radi u Zagrebu.
Njena izložba dvojezičnog naziva „Nevidljivo Lice / Face Blindness“ bit će predstavljena u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” 20.rujna 2018. Ivana će tom prilikom predstaviti 12 radova (kombinirana tehnika, 10 radova iz 2018. i dva rada iz 2017. godine.) koji se mogu pogledati do 7.listopada 2018.
U nastavku donosimo dio predgovora povjesničara umjetnosti Željka Marcijuša.
“…Ivana Jurić kontroliranim kaosom kolaža rekreira biološki portret vrste koji je univerzalan, disperzivan, višedimenzionalno prostorno-vremenski oblikovan, znakovit i slojevit. To je ujedno i autogram osobne specifičnosti. Ivana ima blagi oblik nepercipiranja ljudskoga lica – Face Blindness – stoga se izrazom i fokusira na zagonetni anatomski teritorij lica utiskujući ga u vlastiti vizualni kôd – vidljive korelacije svojevrsna suočavanja i razobličavanja užasa osjetilne frustracije, ali i rekreacije fokusom uslojeno presložena i slobodnim asocijacijama razlomljena, rasporena, analitički razvezena i ponovo povezana, pretumbana tijelo-lica s popratnim nadrealnim dodacima i višeznačnim aluzijama. Mimikom lica možemo gestikulirati 300 izraza. Iza tih izraza igre, plesa, glume i pantomime kriju se nakane, svrhovitost ili besmisao, ispunjenost ili praznina, žudnje, želje, osmjesi i radost, suze i mirisi, srdžbe i bjesovi, izopačenosti i gađenja, glad i sitost, psihološki karakteri, policijski profili i rase, seksualne privlačnosti ili odbojnosti koje se uvijek odražavaju na licu; zaljubljenost i očaji, agresija i strahovi, gnušanje i apetiti, ljubav i mržnja, djetinja iskrenost, ljepota i euforija mladosti te staračka mudrost; cinizam i ironija, podsmjesi i uvrede, zadovoljstva i ugode, pijanosti i halucinacije, zdravlje i bolesti, istinitosti i lažiranja; ljepote i ružnoće, lice-naličja tjelesnoga govora sa zvukom ili bez njega – kako nam to predočuje nijemi film bez glasa, ali i sama, također nijema, smrt...” iz predgovora Željka Marcijuša.
Ovako perceptivni poremećaj tumači umjetnica:
„Koncept izložbe kreće od Face Blindnessa, kojeg i sâma imam u blagom obliku. Nije da ne prepoznajem svakoga, nema veze niti sa ljepotom/ružnoćom pojedinca već je u pitanju neki (meni još uvijek nepoznat) sistem pamćenja i eliminacije. Najsličnije tome je nerazlikovanje ljudi druge rase, nepoznavanje njihove geometrije lica…; svi su nam slični dok se ne nađemo u situaciji da duže vrijeme boravimo s istima, treba neko vrijeme da si posložimo puzzle. Nije u pitanju sljepoća već nešto poput nemanja sluha…; čujem pjesmu, ali ne raspoznajem tonove i akorde, to jest ne mogu ih ponoviti u tonalitetu.”
