Kao mlada i talentirana umjetnica, Ivana Tomljenović (1906.-1988.) našla se 1929. godine na najprestižnijoj dizajnerskoj školi, u Bauhausu, u njemačkom gradu Dessauu. Kćerka hrvatskoga bana Tomislava Tomljenovića u Zagrebu je prvo studirala slikarstvo u klasi Ljube Babića na ALU, a poslije su je predavanja Hannesa Meyera koja je slušala u Beču toliko oduševila da je zbog njega otišla u Dessau. Da bismo što više doznali o talentu, radu i veoma zanimljivom životu umjetnice koja je jedina s ovih prostora dospjela do avangarde slavnoga Bauhausa, a najveći dio života u domovini provela u anonimnosti, priređena je o njoj prva veća izložba. U Muzeju grada Zagreba fotografijama, dokumentima i mapama s osobnim dnevničkim bilješkama koje je sačuvao odvjetnik Marijan Hanžeković otvorena je izložba koja pokazuje život umjetnice koja je tridesetih godina prošloga stoljeća gradila svoju karijeru u krugu najvećih autoriteta oblikovanja.
– Ivana Tomljenović Meller sasvim se uklopila idejama koje su se razvijale u Bauhausu. Dizajnirala je i bila uključena u pripremne seminare avangardnoga oblikovanja te slavne škole, fotografirala svoje kolege i profesore. Bila je druželjubiva i slobodnih uvjerenja. Živjela je u glavnim europskim centrima Beču, Parizu i Pragu gdje je upoznala A. Mellera s kojim je zajedno radila aranžirajući luminokinetikom izloge ekskluzivnih trgovina. Cijelo desetljeće bila je više nego uspješna sportašica. Oborila je dva rekorda u bacanju diska, bila je uspješna u skoku u vis. Sportski uspjesi puno su joj značili, ponosila se svojim rezultatima – kaže autorica izložbe Leila Mehulić o toj zanimljivoj ženi koju tek otkrivamo.
Leila Mehulić navodi kako je jedna izložba Ivane Tomljenović Meller upriličena 1983. godine u Studiju Galerije suvremene umjetnosti, kad ju je iz zaborava izvukao Želimir Koščevića. Malo tko je znao da je skromna profesorica likovnoga bila dijelom glasovitoga umjetničkoga pokreta. Osamdesetih je počela slagati svoje uspomene, albume posvećene značajnim joj osobama i događajima. Bez životnoga partnera i potomaka, ispisala je ovu sentimentalnu autobiografiju u nadi da će ona naći svojega čitatelja. Tako je na kraju svoje oporuke zabilježila: »U ovim albumima je čitav moj život. Zato molim nasljednicu da ih ne baci.«.
