Lindsey Buckingham kao novopridošli član Fleetwood Maca sredinom sedamdesetih preporodio je novu verziju grupe koja je nakon prve postave s Peterom Greenom milijunskim nakladama albuma poput “Rumours” ili “Tusk” postavila nove standarde i rekorde radiofoničnog, srednjestrujaškog zvuka.
Prošle su dekade, ali Buckingham i nadalje ne odstupa od slične matrice, što njegov novi album “Lindsey Buckingham” (Reprise/Dancing Bear), čini rijetko prohodnom, “sunčanom” i jednostavnom pločom u okvirima današnje pop-scene, pa i američke. Doduše, deset pjesama izvorno je trebalo biti objavljeno još 2018., ali su Buchinghamovi problemi s operacijom srca i “operacijom” s bivšom suprugom Stevie Nicks, te izbacivanje iz Fleetwood Maca, odgodili izdavanje.
Njegov prethodni album s Christinom McVie, također članicom grupe, čak je i bio započet kao grupni rad, da bi zbog međusobnih svađa završio kao proizvod “dvojca”. Možda je upravo zbog želje za izostankom komplikacija novi “Lindsay Buckingham” potpuno solistički rad, prvi solo nakon deset godina, na kojem je glavni autor odsvirao i otpjevao sve dionice, čak pritom i simulirajući ženske vokale Nicks i McVie. I to jako dobro.
Dakako, takve aranžmanske postavke i sam je uveo tijekom 70-ih godina u Fleetwood Mac, pa ih s pravom koristi, a pritom koristi i očito urođeni smisao za melodioznost i rafinirane aranžmane, koji proviruju iz svih pjesama albuma. Mada ponekad sirupast i slatkorječiv, Buckingham je nedvojbeno opremljen za glazbu koju voli stvarati i “total recall” koji album proizvodi reminiscencijama na radiofoničan zvuk bivše grupe. Iako nema zamah i širinu Paula McCartneya – još jednog beskrajno talentiranog skladatelja, koji je za njega u ovom slučaju ipak “pomaknuti Lennon” – Buckingham će vam omogućiti uživanje s albumom koji je kao stvoren za vas ako se ne želite nervirati skrivenim značenjima i provokativnim autorstvom.
A čak i ako niste poklonik ovako tečnih pop-proizvoda, zabavit ćete se intuitivno privlačnim pjesmama koje nude više nego se na prvi pogled čini.
