Da su kostimi Alana Hranitelja vizualne skulpture dostojne muzeja, smatrala je i legendarna Večernjakova novinarka Ana Lendvaj. To o čemu je govorila dogodilo se 2006. kada smo njegove kostime gledali na velikoj izložbi u zagrebačkom MSU, a tako je i danas, 13 godina poslije, kada je svojih 33 godine rada proslavio retrospektivom “Usporedni svjetovi” u ljubljanskom dvorcu. Raskošna, božanstvena. Sastavljena od tri dijela – prvi čine kreacije za balet, operu i kazalište nastale od 2006. do 2019., drugi dio sedam snovitih skulptura i treći dio – hommage odijevanju Ludog Šeširdžije čiji stil ne mora nužno ostati zaključan u knjizi Lewisa Carrolla. Tko je izložbu uspio vidjeti, a u dva mjeseca pogledalo ju je 60.000 ljudi, neminovno će slovenskog kostimografa usporediti s Alexanderom McQueenom. Povijesna nakićenost u ključu postmodernoga 80-ih bili su i ostali njegov stil. Oni koji izložbu nisu uhvatili možda uskoro dobiju priliku učiniti to u Zagrebu. Naime, Hranitelju, rođenom Zagrepčaninu, to jest u planu. Idealna lokacija bio bi, kaže, Umjetnički paviljon, no tek ćemo vidjeti. Dok se to ne dogodi, zanima nas zašto nije pričekao okruglu 35. obljetnicu, ima li u brojci 33 neke simbolike?
Ljubljana-Beč-Baden-Baden-Brno
– Nekako se sve samo od sebe posložilo. Bilo je ponuda iz grada i prije, ali za 30. godišnjicu nisam bio spreman ja, a sada se sve poklopilo. Ali kad već spominjemo simboliku... vjerujem u dosta mističnih stvari i siguran sam da postoji razlog zašto se to dogodilo baš sada, a i 3, 13 i 33 su mi se tijekom života pokazali kao dobri brojevi. Prate me od rane mladosti. Primjerice, u osnovnoj školi u imeniku sam bio pod brojem 13 i uvijek sam dobro prolazio kad su nas nastavnici ispitivali jer su 13. nekako uvijek izbjegavali – smije se Hranitelj iza kojeg je 395 kostimografija u raznim projektima, 201 predstava, 16 opera i 9 klasičnih baleta, 30 kostimografija za suvremeni ples, 15 njih za film i televiziju, sudjelovanje na 51 izložbi...
Upravo balansira na relaciji između Ljubljane i Beča kamo nosi skice za novu predstavu u Burgtheateru, Baden-Badena u kojem kostimira operu i Brna u kojem radi balet “Damu s kamelijama”. U studenom mu k tome izlazi monografija najnovije izložbe. Tražen je, jedan je od najjačih ovog trenutka, no i u tako kreativno slobodnom poslu kao što je kostimografski ima netko iznad njega.
– Redatelj. On je uvijek glavni. Kostimograf je dio tima. Drama je minimalizirana i kostimograf je tu da učini kostim dijelom predstave i da se glumac u njemu dobro osjeća. Volim razgovarati s glumcima o tome što radimo i nisam tip kostimografa koji radi zatvorene skice i ne otvara slobodu prilagodbe. Svaki žanr, bilo balet, opera ili drama, ima nešto specifično u čemu guštam, ali nijedno ne bih izdvojio kao važnije mi ili draže. Moj posao je naslikati skice po kojima timovi ljudi izrađuju kostime. Na kostimografu nije da šiva, iako, ja to i te kako znam. Moje prve izložbe, poput one 1991. u Modernoj galeriji u Ljubljani, cijele su bile mojih ruku djelo. Uvjeren sam da je za kostimografa plus da zna i krojiti i šivati jer tada lakše razgovara s krojačima i šnajderima i u toj sinergiji nastaju uistinu lijepe stvari – govori Hranitelj.
U poslu kostimografa je samouk, srednju školu napustio je u drugom razredu. Kaže, ima osjećaj da je talent za kostimografiju donio na svijet sa sobom.
– Zacijelo iz jednog od mojih prošlih života u kojem sam bio dvorski krojač u 16. stoljeću – simpatično rezonira. Danas je isključivo kostimograf, no nekoć se okušao i u modi, u Milanu gdje je vrlo brzo shvatio da po vokaciji nije modni dizajner i vratio se kući.
Cirque Du Soleil ne prašta greške
– Moda je čisti biznis i u modi samo rijetki pojedinci svoju kreativnost imaju priliku izraziti na haute couture revijama. Ja ne mogu raditi na takav način. Kostimografija iz projekta u projekt daje neku drugu širinu i dubinu i ljudi s kojima radim imaju drugu širinu i dubinu. Pri tome ne kažem da su jedni bolji ili lošiji od drugih, samo su drukčiji. I svijet kostimografije i publika kojoj se obraćam su mi bliži. Jednostavno je drukčije i srećom sam to rano shvatio.
U životopis je upisao i četverogodišnji rad sa slavnom kanadskom trupom Cirque Du Soleil, radio je kostime za njihov show “Zarkana”. Iskustvo je to koje ga je financijski osiguralo i dalo mu spoznaju rada u velikoj i skupoj mašineriji.
– Jedna predstava radi se dvije godine i oni čine sve što mogu da ti taj posao pojednostave i olakšaju. Na raspolaganju imate cijeli tim, asistenata koliko ih trebate, slobodu kreacije... ali to je tvornica i ne smije biti greške. Puno se ulaže, odgovornost je ogromna i u početku to vas može samo prestrašiti – kaže.
S hrvatskim kazalištima surađuje, iako premalo, i upućen je u ovdašnju umjetničku scenu koju ne smatra bitno drukčijom od slovenske. Svi u kazalištu ovise, kaže, o financijskim mogućnostima ili više puta nemogućnostima kojima se moraju prilagoditi. To je i hrvatska i slovenska bitka. Osobno, kaže, ima sreće što puno toga radi u inozemstvu. U Sloveniju je došao 1986., i to sasvim slučajno. Poznata je priča kako je 80-ih slavni slovenski kazališni redatelj Dragan Živadinov vozeći se zagrebačkim tramvajem na ulici spazio živopisno odjevena mladića i pozvao ga u Ljubljanu. Čipka, vojne čizme, frak, korzet, irokeza i jaka šminka dio su tog avangardnog izgleda koji mu je u tom trenutku promijenio život. Pa iako i danas može zazvučati radikalno, tada to nije bilo posebno ekscesno. U umjetničkim krugovima bilo je puno mladih koji su eksperimentirali i poigravali se imidžem pa Hranitelj, kaže, nikada zbog toga nije imao problema. Kao tada, ni danas ga inspiracija ne napušta. Možda tek tu i tamo osjeti trenutačan zamor zbog mnogih obveza. Veliku zaslugu za ono što je postao pripisuje svojoj divnoj majci koja je u njemu prepoznala kreativni moment i bila mu apsolutna potpora. Da može birati što će raditi do kraja života, bile bi to izložbe poput ove i jedna predstava godišnje. Drugih želja nema, a ostvarila mu se, barem djelomično, i jedna davna koja se tiče izgleda, a ta je da konačno posijedi.
– Kada se pogledam u ogledalo, čini mi se da sam sada najbliže onome što ja jesam. Poklapaju se moje unutarnje stanje i vanjski izgled. Što budem stariji, čini mi se da ću biti sve bliži sebi. Nekad imam osjećaj da sam i s pet godina bio star. Kao da nosim staru dušu. Drugih želja nemam. Sretan sam da smo živi, zdravi, slobodni raditi ono što volimo i veseli me dobra hrana.
