Umjetnički direktor splitske PlayDrame Matko Botić napustio je to kazalište ovog tjedna. Teatrolog, dramaturg i glazbenik došao je na čelo Playdrame početkom 2018. godine.
Zašto odlazite?
PlayDrama je za mog mandata imala precizno osmišljenu programsku politiku; bavili smo se isključivo domaćim dramskim i izvedbenim tekstovima, pružali priliku najboljim hrvatskim mladim redateljima i dramaturzima, zapošljavali najbolje splitske mlade glumce, borili se za čvrsto određene tematske, estetske i izvedbene smjernice. Predstave koje smo stvarali morale su zadovoljiti puno međusobno suprotstavljenih kriterija: biti pripravne za elitne kazališne festivale, ali i za brzo raspakiravanje iz kombija na obližnjem kulturnom ljetu. Morale su biti politične, a komercijalne, lokalne, ali ne i provincijalne, jeftine u nabavi, a skupe u izvedbi, trebale su imati maksimalno tri glumca jer četvrti ne stane u kombi, osim ako u vožnji ne leži na scenografiji koja je također trebala biti minimalna, pa samim time i neudobna. I na to dodajte još beskućništvo, zbog kojeg bilo koja izvedba u Splitu više košta, nego što zarađuje. Raditi u takvim uvjetima jako umara.
Tko će vas zamijeniti?
Zamijenit će me Laura Bošnjak, mlada, netom diplomirana glumica, koja je odrastala uz PlayDramu, njezin otac Elvis Bošnjak to je kazalište osnovao. Laura živi u Zagrebu, ima dobar pregled scene, a čini mi se kako ima i volje i živaca da pokuša napraviti dodatni iskorak. PlayDrama ovu jesen puni petnaest godina i drago mi je da smo joj ovom promjenom osigurali bešavni nastavak djelovanja.
Proizveli ste niz izvrsnih predstava, dobili brojne nagrade i priznanja. Je li itko od "nadležnih" ikada s vama ozbiljno razgovarao?
Jesmo, dobili smo u šest godina više nagrada nego što je pristojno za malo kazalište iz kombija. Male scene u Rijeci, Dani satire u Zagrebu, Marulićevi dani u Splitu, Nagrade hrvatskog glumišta… Nagrađeni smo na svim tim međunarodnim festivalima, uvijek u konkurenciji s velikim regionalnim kazalištima. Iskreno, nisam primijetio da je to netko primijetio.
Potkraj godine počinje renoviranje Doma mladeži u kojem je PlayDrama uglavnom djelovala, a tamo je i njezin Glumački studio za mlade, kamo će preseliti?
Ne znam, strah me odgovora na to pitanje. PlayDramin glumački studio, s ogromnim brojem ljudi koji su prošli kroz njega, u punom je smislu splitsko kulturno i komunalno dobro. Ako ga se potjera na periferiju, u neadekvatan prostor, to će biti teško nadoknadiv kulturocid.
Je li politika totalno nezainteresirana za izvaninstitucionalna kazališta?
Čini mi se kako je politika nezainteresirana za sva kazališta. Kazalište je, bilo koje, užasno skupo, ne može se raditi online, te prostore treba zagrijati i održavati, ljude nahraniti, unutra zna smrdjeti. Ali kazalište, kako nas uči Hans-Thies Lehmann, "nije samo mjesto teških tijela nego i realnog okupljanja", što je posebno došlo do izražaja u ovom postpandemijskom razdoblju. Kazalište je strašno učinkovita tvornica identiteta, i kao takvo mislim da bi trebalo biti prepoznato kao strateški interes svugdje, a pogotovo u Splitu, koji se diči svojim snažno izgrađenim identitetom. Na čemu se temelji ta živopisna slika grada, kojom se njegovi stanovnici s razlogom ponose? Na sportu i kulturi, u kojoj kazalište zauzima strašno bitno mjesto.
Zašto društvene prilike nisu dobre za umjetnički rad kojim se bavite?
Jer se sve češće nameće narativ po kojem bi, tobože, kultura morala biti samoodrživa. Ako kazalište ispratimo u gladijatorsku arenu slobodnog tržišta, ono će se ubrzo transformirati u ulizivačku parodiju samog sebe, u očajničkom pokušaju da se prilagodi i preživi. Kazalište bez jake potpore lokalne vlasti ne može garantirati vlastitu važnost u društvu.
Čemu uopće umjetnost danas služi?
Izvrsno pitanje. Ne znam. Danijel Dragojević ima onu pjesmu u kojoj kaže: "O moje riječi, vas sam jedino imao. I mi smo tebe jedino imale, kažu. Tko je tu koga imao? O čemu je bila riječ? Čiji su ovo upitnici, pitaš ti, pitaju one, pitaju upitnici." Valjda umjetnost služi da postavlja ovakva pitanja.
Jesu li pravi kulturnjaci u depresiji?
Kulturnjaci su, ako su "kul", uvijek u depresiji. Nedavno sam, pišući tekst, za jednu glumačku monografiju kopao po arhivama članaka o kazalištu u zadnjih pedesetak godina i kriza je uvjerljivo najspominjanija riječ, ili kroz prizmu političkih promjena, ili kao estetska odrednica, ili kao odbljesak ekonomske nemoći. Povijest hrvatske kulture je povijest kriza, većih i manjih, pa su se kulturnjaci svojim psihičkim habitusom prilagodili okolišu. Nije to ništa novo, preživjet ćemo.
Zaposleni ste kao docent na Odsjeku glume UMAS-a. Kako je raditi sa studentima?
Posao na fakultetu traži neprekidno usavršavanje, podsjećanje, usvajanje novog. Studenti imaju puno pitanja, a ti se svaki put osjećaš glupo kad im ne možeš dati sadržajni odgovor pa te to tjera da se ne zapustiš. Posao nastavnika je, zapravo, sličan poslu trgovačkog putnika; svaki put kada dođeš u učionicu pokušavaš na sve moguće načine podozrivoj publici "uvaliti" misaoni usisivač ili virtualni komplet knjiga. Nekad uspiješ, a nekad ti se usisivač zapali pa se posramljen povučeš do sljedeće prodaje.
Kakvi su vam planovi budući da ste teatrolog, dramaturg, glazbenik?
Nastavljam živjeti između Zagreba, Splita i Rijeke, baviti se nastavničkim, teatrološkim i muzičarskim poslovima. Album s bendom Slick Stings izašao je u svibnju, a novi album grupe My Buddy Moose objavit ćemo najesen. Nadam se većem broju promotivnih svirki.
