Nisam čovjek birtije, a imam beskrajnu sreću da mi je posao ujedno
hobi. Ne trebam moljakati državne institucije za financije, pa stoga i
radim više nego drugi – objašnjava Jakov Sedlar svoju radoholičnost i
činjenicu da je dosad snimio 60-ak filmova.
Kaže da mu je godišnji tempo tri do pet dugometražnih, dokumentarnih
filmova, koje uglavnom radi za američke i izraelske naručitelje. Sada
zajedno sa sinom Dominikom. Kći Marija završila je nuklearnu medicinu i
živi u New Yorku, a 12-godišnja Emili ide u osnovnu školu u Zagrebu.
Dokumentarac “Hrvatska, ljubavi moja”, kritički prikaz hrvatskih vlasti
koje izručuju svoje građane Haagu, nije mogao biti prikazan u Kninu, u
sklopu službenog obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
Takav odgovor vlasti, međutim, Sedlara ne uznemirava. Film je prikazan
u Osijeku i Sisku, a slijedi prikazivanje u još 20-ak hrvatskih
gradova. – Želim da film vidi što više ljudi, projekcije će biti u
sportskim dvoranama, besplatne su, uz zamolbu gledateljima da uplate,
žele li i koliko smatraju potrebnim, na račun Zaklade za istinu o
Domovinskom ratu, radi obrane Ante Gotovine i ostalih hrvatskih
generala – kaže.
Hrvatska vlast nije oduševljena vašim
filmom “Hrvatska, ljubavi moja”?
– Ništa me više u Hrvatskoj ne iznenađuje. Na sreću, ne postoje više
zabrane komunističkog tipa, pa se ne može spriječiti da neki film ili
knjiga dođu do publike.
U vrijeme vlasti predsjednika Tuđmana
imali ste povlašteni status?
– Dijelili smo isti san, meni se nije trebalo njemu dodvoravati.
“Jebivjetarska koalicija ljevičara”, s oproštenjem, pisala je (Jurica
Pavičić) da nakon odlaska HDZ-a s vlasti i smrti Tuđmana “Sedlar neće
više snimiti nijedan film”. No, na njihovo zaprepaštenje, od 2000.
godine pa nadalje, snimio sam desetke filmova, nikad više u životu.
S vlastima nakon Tuđmana ne dijelite
isti san?
– Besmisleno je slijediti službenu politiku. Svaki narod ima genijalne,
pametne, sposobne i – budale. I svatko od njih ima pravo na
predstavnike u izvršnoj vlasti. Kako se posljednjih pet-šest godina
politika ponaša, čini se da smo mi glup narod jer politika nam toliko
puta pokazuje svoje perverzno lice. Da su s ovim postavkama išli
otvoreno na izbore, pred ljude, mislim da se oni s time ne bi složili.
Na koje to “perverzije” politike
mislite?
– Predsjednik i premijer RH trebali bi, po svemu što te funkcije znače,
biti najuzorniji u narodu. Ja želim da oni uvijek budu najbolji, ali
strašno me ljuti kad novinari, poput Davora Butkovića, pišu o svojem
svakodnevnom, “incestuoznom” odnosu s političarima. Nadalje, treba biti
osjetljiv na svaku vrstu međunacionalnih incidenata, no da se zbog malo
kamenja i alkoholiziranih ljudi svi iz vlasti moraju ustrčati, to je
stvarno pretjerano. Pa ono ulagivanje Carli del Ponte – smatram da je
to nepodnošljivo, time ponižavaju narod, s koliko to servilnosti rade.
Mislim da tu najviše odgovara ona Krležina: Na satu ljudske pameti
otkucala je ponoć.
Stručnjaci kažu da su vaši
dokumentarci znatno kvalitetniji nego igrani filmovi?
– Teško je meni o tomu govoriti, jednako dajem uvijek sve svoje emocije
i sve od sebe i jednako se veselim raditi dokumentarce i igrane
filmove. “Gospa” je, inače, jedini dosad hrvatski film prikazivan u
redovitoj kinoprodukciji u SAD-u.
Rekli ste da ste financijski neovisni.
Snimate i producirate u seriji filmove uglavnom za Židove. Odakle ta
veza?
– Da, upravo sam promovirao u Splitu film o izraelskoj primabalerini,
preživjeloj iz konclogora, sada radim na dokumentarcu o Arielu Sharonu,
a za američke Židove radim edukativni film “Ja sam Židov”, koji će biti
u službenoj uporabi u američkim školama. U vrijeme kad sam bio prvi
kulturni ataše RH u New Yorku intenzivno sam se družio s nekolicinom
najjačih američkih rabina i od njih mnogo naučio. Naučili su me,
primjerice, mnogo o mojoj kršćanskoj vjeri. Tada to nije bilo lako, no
nekoliko njih doveo sam u Vukovar i Ovčaru, koji su za njih poput
Auschwitza. Upoznali su me s nekim producentima Židovima, ugovorili smo
film i tako je suradnja počela.
Zašto volite Izraelce?
– Izrael me je fascinirao još 1978., kad sam tamo prvi put došao kao
vaterpolist, no sustavno odlazim tamo od 1992. Fascinantna je toplina
toga naroda, moram priznati da nisam našao nigdje na svijetu nijedan
narod koji bi, po sudbini, povijesti, stvaranju države bio sličniji
Hrvatima od njih. I oni i mi kažemo da smo “mali narod”. Ovisno, kako
gledaš, po površini i broju stanovnika jesmo. No, po broju neprijatelja
– veliki smo narodi. Izrael je idealan primjer kako se mali narod mora
boriti da zadrži identitet i da opstane. U Izraelu se napajam novim
spoznajama i prijateljima, uz SAD, i Izrael je moja druga domovina, u
kojoj se često osjećam i ugodnije nego u Hrvatskoj.
Sada, u Libanonu, Izraelci baš ne
djeluju “fascinantno”?
– Na temelju razgovora s običnim ljudima, no i vrhunskim njihovim
političarima, novinarima i vojnicima (Weizman, Barak, Sharon, Perez),
kao i s tamošnjim Palestincima, uvidio sam da svi oni žele mir. No, na
moju veliku žalost, po svemu sudeći, do mira tamo neće doći nikad.
Pokušali su s različitim formulama, ali, očito, mržnja je toliko jaka
da je ništa ne može prevladati. Svaki ima svoje razloge i održava se
trajni rat i nestabilnost.
Ne može se prevladati njihova
međusobna mržnja?
– Mislim da ne, količina mržnje koja vlada između Židova i Palestinaca,
Arapa, na žalost, ista je onoj koja vlada i između Hrvata i Srba! Zašto
je to tako, ne znam, niti kako to liječiti.
Baš da je tolika mržnja i kod nas, ne
bi se s time složila ni hrvatska politika?
– I ne treba, ja govorim svoj osobni stav, to je moja dijagnoza,
s obzirom na iskustvo.
Uspoređuju li i vaši prijatelji u
Izraelu Hrvate i Židove?
– Da, i savjetuju nam da se ponašamo kao i oni. Sad, kažu ljudi, iza
njih je Amerika, pa lako tako. No, SAD je postao veliki prijatelj
Izraela tek 1967., kad je, kao pametna država počeo respektirati
Izrael. Dvadeset je godina Izrael bio sam i borio se za opstanak.
Amerika respektira onoga tko pokaže snagu, volju i odlučnost da se
izbori za svoje mjesto pod suncem. Tako je postupila i Hrvatska tijekom
devedesetih i SAD je respektirao i nas. No, nakon Tuđmanove smrti mi
smo se odrekli SAD-a, zemlje koja nam je u povijesti napravila najviše
dobra. U vrijeme komunizma, stotine tisuća Hrvata tamo je našlo dom i
egzistenciju, a da nije bilo SAD-a, teško bismo ostvarili Oluju i
oslobodili zemlju. Odreći se takvoga partnera totalna je glupost. Tomu
se ne mogu načuditi ni Izraelci. Njima je naš odnos prema Haagu
neshvatljiv. Kažu da je kod njih nemoguće izručiti nekog njihova
zaslužnog generala. Oni štite svoje ljude, time i svoju zemlju.
Da ste političar u Hrvatskoj, s takvim
biste stavovima unijeli dosta “oluja”. Žalite i dalje za Tuđmanom?
– Vidite, “detuđmanizacija” je totalno glup termin, ništa ne znači.
Tuđman je ostvario sve svoje i hrvatske strategijske ciljeve. Naši
političari mogu sada o tomu suditi što god hoće. Hvala Bogu da ne
moramo više čekati ponoć da bismo čuli “Lijepu našu”, premda neke i
danas živcira kad je čuju ujutro na državnom programu.
U Izraelu je ratno stanje. Kad ćete
opet tamo poći?
– Za petnaestak dana. Idem dovršiti dokumentarni film o životu Ariela
Sharona i tome se beskrajno veselim. Istodobno radim na filmu
“Nepoznati Orson Welles”, u kojem se pojavljuju, naravno, Oja Kodar te
Spielberg i Bogdanovich. Radit ću uskoro i uzbudljiv film o jednom
hrvatskom političaru, a temeljit će se na izraelskim iskustvima. Bit će
to veselo...
Osobna iskaznica
DATUM I MJESTO ROĐENJA
6. studenoga 1952., Split
OBITELJ
Sin Dominik (26), kćeri Marija (23) i Emili (12)
OBRAZOVANJE
Gimnazija u Splitu, potom Filozofski fakultet u Zagrebu (filozofija i
hrvatski). Slijedi upis na Akademiju dramskih umjetnosti, smjer
kazališne režije.
PROFESIONALNA KARIJERA
Već prije fakulteta, 1968., počinje se baviti vaterpolom. Vratar je u
splitskom Jadranu, član je mlade reprezentacije Jugoslavije za koju
nastupa 34 puta. Potom igra u zagrebačkoj Mladosti s kojom je bio prvak
svijeta 1975. (generacija Bonačića, Lopatnyja, Poljaka). Nakon
fakulteta bavi se režijom (režira 34 predstave), dva puta dobiva
Gavellinu nagradu. Potom snima dugometražne dokumentarne i igrane
filmove. Snimio je devet igranih i više od 50 dugometražnih
dokumentarnih filmova. Za “Gospu” i “Fergismajniht” u Puli dobiva
nagradu, kao i na festivalu u Veneciji (2004.) za “Jeruzalemski
sindrom”. Njegovi su filmovi prikazani na 109 TV postaja. Od 1996. do
2000. prvi je kulturni ataše RH u SAD-u. Bio je intendant Drame HNK u
Zagrebu.
HOBI
Čitanje, slušanje glazbe i sport – smatra da se svi, pogotovu mladi,
moraju baviti sportom jer će tako naučiti kako gubiti.
Tuđmanovo djelo svijetli
Otkad ste se poznavali s Franjom
Tuđmanom?
– S Tuđmanom sam se poznavao otprije. Znao je da ne idem u one kojima
HDZ treba radi novca i karijere. San o nezavisnoj Hrvatskoj bio mi je
iznad svega i sve što sam znao, sve kontakte, podredio sam tomu. Drago
mi je da Tuđmanovo djelo svijetli sve više i da se uviđa kakav je to
čovjek bio. Postigao je najvažnije. Kao vojnik znao je dobro da mora
dobiti rat koji nije počeo i da se u ratu ne dobiva nagrada za drugo
mjesto. Da je netko drugi od političara koje znamo bio na njegovu
mjestu, nisam siguran gdje bismo bili danas. Najsmješnija je optužba da
je Tuđman bio nacionalist, baš “veliko zlo”. I Churchill i De Gaulle
bili su nacionalisti. Ali, kod Tuđmana se to mjeri drugim “metrom”.
