Romani Jane Austin svode se na čekanje. Njezini junaci, sputani okovima svog vremena, čekaju ljubav, sreću, ispunjenje života... I kao da je ukleto, povijest se ponovila. Sada već kida živce iščekivanje baletne verzije njezina slavnog romana “Ponos i predrasude”.
Premijera baleta, koji autorski potpisuje koreograf i redatelj Leo Mujić, a koji je već oduševio baletnim “prijevodom” klasika “Ane Karenjine” i “Glembajevih”, u ožujku je odgođena zbog koronavirusa. Uz to su dijelovi baleta koje smo vidjeli u sklopu Ljetnih večeri HNK Zagreb pred zgradom kazališta samo dolili ulje na vatru velikog iščekivanja. Balet “Ponos i predrasude” sada će, pod posebnim epidemiološkim mjerama, konačno dočekati premijeru u subotu 7. studenoga.
Položaj žene u društvu
– Velika je to priča. Kod Jane Austin genijalno je što nije napisala običan ljubić. Da je takav, ne bi se održao do današnjih dana. Ona je, kroz naizgled sladunjavu priču, pisala o položaju žene u tadašnjem društvu, o činjenici da one tada nisu mogle ništa naslijediti, da su bez muškarca doslovno bile gladne, izbačene na ulicu. Austin je u potpunosti ocrtala sliku društva svog vremena, a ona se danas ponavlja u ovom našem neokonzervativizmu – govori Leo Mujić koji s cijelim Baletom HNK jedva čeka da se taj novi naslov konačno nađe pred publikom.
– Nitko nije mogao pretpostaviti što se iza brda valja kada smo počeli raditi na ovom baletu, da će baletni umjetnici umjesto na sceni u “Ponosu i predrasudama” završiti kod kuće zaključani u svojim kuhinjama. Baš kao i svi mi ostali. Balet je u ovim uvjetima posebno ugrožen jer on je umjetnost koja traži fizičku spremu, fizički prostor. Od svih vidova umjetnosti balet najteže živi kada mu nešto izvana nametne nemogućnost boravljenja u prostoru. Balet je umjetnost koja se radi u velikim prostorima, u velikim grupama ljudi, u bliskom kontaktu. Zato je ova pandemija za balet veliki problem i izazov. Sada se svi zezamo da je baletni ansambl imao mjesece “kuhinjskog baleta”. Nema baletne forme bez skokova, a jasno je da se to u kuhinji ne može izvesti. Kada smo ponovno počeli raditi, vidjelo se koliko su svi ti ljudi predani jer začuđujuće dobro su uspjeli očuvati svoju fizičku spremu – govori Leo Mujić te naglašava koliko je bilo važno da se ansambl zagrebačkog Baleta uspio vratiti na veliku scenu prije ljeta. Balet HNK Zagreb svoju je prošlu sezonu zatvorio plešući njegove senzacionalne “Glembajeve”, baš kao što je Balet Slovenskog narodnog gledališča Ljubljana svoju sezonu završio plešući njegova “Velikog Gatsbyja”.
Bila su to jedina dva europska baleta koja su unatoč svim koronamukama radno završila svoje sezone. A kada je o ugroženosti baletne umjetnosti riječ, Leo Mujić upozorava i na to da je novom sistematizacijom u riječkom Baletu ugašeno deset plesačkih ugovora čime je osiromašen baletni ansambl jedne nacionalne kuće:
_ Srećom, ni HNK Split ni HNK Zagreb nisu otkazali ni jedan ugovor, pa ni honorarni, nisu smanjili plaće za vrijeme lockdowna, kao što je to bilo širom Europe i u susjednoj Sloveniji. Stoga i poručuje:
– Premijeru ćemo sigurno dočekati i kvaliteta baleta je neupitna. To mi je jako važno jer svi ljudi koji dolaze u HNK Zagreb imaju pravo ovdje gledati velike balete – objašnjava koreograf svjetskog renomea. Uspjeh se uvježbava, stara je njegova uzrečica koju voli ponavljati, ali onda u sljedećoj rečenici sam sebe pobija:
– Samo kod baleta to ne stoji jer ovdje se uvijek počinje od početka. Takav novi početak za njega su doslovno “Ponos i predrasude” jer sve što je do sada radio bili su baleti potresnih priča, velikih strasti, moćnih emocija:
– I ovdje su emocije moćne, ali su skrivene, zakopane pod staleškim i društvenim normama. Ovdje se naoko ništa značajno ne događa, a događa se sve. Balet je stvoren za to jer mi ovdje ne plešemo samo ono što se događa, o čemu likovi pričaju, već plešemo i sve ono što osjećaju, s čime se bore, sve emocije koje su zbog pravila onodobnog ponašanja morali potisnuti duboko u sebi. Introspekcija likova ovdje je najvažnija – kaže Mujić.
Pitamo ga je li autor koji je svaki trenutak dobiven na neizvjesnoj koronalutriji iskoristo za dodatno brušenje baleta?
Vrijeme za ‘drugu ruku’
– Apsolutno. Imao sam taj luksuz da već gotovoj predstavi dodam “drugu ruku”, imao sam puno više vremena posvetiti se istančanosti muzike i razradi apsolutno svakog lika. U romanu su svi likovi jasni karakteri, a takvi će biti ovdje. Za mene nema nevažnih uloga, a najveće mi je zadovoljstvo raditi velike ansambl-scene, koreografirati velike grupe ljudi. To je uvijek najteže, za mene osobno najizazovnije. Lako je napraviti solo ili duet, ali meni je interesantno pokretati masu, a da te baletne slike budu vizualno uzbudljive i precizne. Zagrebački Balet je velik i ovdje svi plešu, imamo mnogo grupnih scena, čak dva bala, pa i vojnu paradu.
Dakle, balet još opasniji za COVID-19?
– O, da – smije se Leo.
– Ali nema ‘neopasnog’ baleta! Nema baleta na distanci! •
