Sav užas svih ratova svijeta prelama se kroz sudbinu dvojice braće, blizanaca. Na farmi naranči, koju je njihov djed podignuo na pustinjskom pijesku, njihov život je idiličan, sve do trenutka dok granata ne razori kuću djeda i bake – i ubije ih.
No, užasi tu tek počinju!
“Pod krošnjom naranče” (Hena com, urednik Hrvoje Kovač, prijevod Duška Gerić Koren, 129 kuna) nagrađivanog kanadskog književnika Larryja Tremblaya, antiratni je roman koji svojim ozračjem odskače od sličnih priča. Autor je stvorio priču koja je jednim svojim motivom naslonjena na roman “Sofijin izbor” Williama Styrona, ali koja obuhvaća sudbine onih koji su rat preživjeli, ali do kraja života neće iz njega izaći. I upravo u tome leži veličina ove priče. Roditelji dječaka moraju odlučiti koji će od njih dvojice krenuti u samoubilačku misiju, dječaci moraju odlučiti hoće li ih poslušati, a preživjeli brat cijeli će se život nositi s posljedicama tih odluka.
Veličina ovog romana i jest u tome što u malom broju stranica zapravo progovara o ratu s pozicija ljudi koji nisu junaci. Štoviše, s jedne su strane oni koji trpe njegove najteže posljedice, s druge oni koji najgorom vrstom manipulacije utječu na ljude koji im u ruke predaju (ni manje ni više) svoj život. I zato srce čitatelja ne puca nad roditeljima koji odabiru sina koji će opasati prsluk-bombu, ne puca ni nad dogovorom dječaka, čak ni nad spoznajom da samoubilačka misija nije bila usmjerena na vojarnu punu neprijateljskih vojnika, nego na izbjeglički logor pun djece.
Ali to isto srce čitatelja doslovno preskoči udarac nad pitanjem koje muči preživjelog brata, a koje glasi: je li njegov brat barem na djelić sekunde prije nego što je aktivirao bombu uživao u lutkarskoj predstavi na koju je sjeo među nasmijanu djecu. Postoji li uopće grozniji dokaz o besmislenosti svih ratova koji su se ikada vodili na ovom svijetu, posebno ovih današnjih u kojima su ljudi pretvore ni oružje najtežih razaranja? Stoga: svakako čitati! I nekako se nositi se s posljedicama pročitanoga.
