Ponukan reakcijom dvaju Predsjednika (integralno priopćenje HKA i UHA – www.vecernji.hr), medijskim komentarima, kolegijalnim i nekolegijalnim reakcijama kolega želio bih samo spustiti loptu na zemlju i konstatirati da se to nije dogodilo Drugima već Nama.
Većina činjenica i zapravo primjedbi Predsjedničkog osvrta stoji no uistinu iskustveno govorim da predloženi recept nije nikakva garancija uspješnosti nastupa hrvatske arhitekture u svijetu. Autonomnost selektora, izabranog i postavljenog od Ministra kulture, što je princip gotovo svih zemalja učesnica ( po mom saznanju svih ) omogućava slobodu upravo lišenu kolektivnog interesa odnosno „odgovornosti“ stručnih Organizacija odnosno njihova mandantnog vodstva.
Najveća šteta ovog neuspješnog Ikarovog leta do zvijezda jeste dezavurianje jedne sjajne misli i ideja o mogućem putu da Hrvatska optimalno riješi pitanje venecijanskog paviljona odnosno da jednom dobije takvu mobilnu građevinu i za potrebe Kulture tisuću kilometara naše obale i otoka.
Osnovni koncept selektora predviđao je niz prijedloga organizacije i oblikovanja mobilnog paviljona. To je bio, a to je i trebao biti dovoljan izazov za cijelu generaciju hrvatskih arhitekata. Možda je razumljiv proces koji je kolektivizacijom projekta doveo do euforije stvaranja odnosno realizacije ne paviljona već „instalacije“ no rizik tog osobnog „leta do zlatnog lava“ ipak je završio kao neprimjereni avanturizam.
Osnovni koncept imao je i još jedan dodatni potencijal, a to je još jedna konkretna inicijativa Organizatoru Bienallea da nematerijaliziranim objektima razriješi nužne prostorne potrebe „Mostre“ odnosno zemalja koje nemaju vlastite paviljone. Prostor Arsenala je u vlasništvu talijanske vojske i proces vitalizacije i korištenja tog prostora dugogodišnji je vrlo kompleksan proces s vlasničkog i „zaštitarskog“ aspekta. Ovakva inicjativa mogla bi biti novi nukleus aktiviranja procesa za rješenje ovog atraktivnog venecijanskog prostora.
Ponavljam, to što se je desilo desilo se je Nama, a ne Njima (a pogotovo ne Njemu) i ako trebamo nešto činiti to je Vjerovati, a u to vjerovanju djelovati primjereno realitetima našeg duha, vremena, prostora i materijalnih mogućnosti. Vjerujem da ideja pokretne građevine kulture nije iscrpljena već da se treba nastaviti i jednom ostvariti. To je potrebno Nama, našoj poljuljanoj samosvijesti, našoj Kulturi, prezentaciji našeg Prostora i našeg doprinosa kulturi prostora.
Predragi mi Predsjednici, vjerujte to se moglo desiti i uz sedam odbora i povjerenstava jer jedina vjerojatna greška, a to je kolektivizacija projekta, ne bi bila izbjegnuta.
Branko Silađin
Gospodine Silađin, sve je to lijepo sto ste rekli, medjutim greska je u necem sasvim drugom, naime paviljon je bio napravljen van svih princima statike i dinamike i tu nikakva filozofija ne pomaze, osnovni postulati konstruiranja se ne mogu zaobici, o tome se ne diskutira