Vojo mu je rekao da je pas neurotičan, a baba zločesta i škrta. Čekala ga je ispred zgrade, otresajući muštiklu.
– Kasnite – rekla je i pružila mu povodac. – Ovuda ravno, preko mosta u park. Četrdeset pet minuta i natrag.
Pas, neka sasvim minijaturna vrsta, krenuo je s nestrpljenjem iz kojeg se vidjelo da je šetače navikao doživljavati kao poslugu. Mrzovoljno je krenuo za njim. Dok nije došao u Pariz, nije ni znao da postoji takvo zanimanje. Kerovođa, kako bi rekao Vojo. A i taj sitni crnogorski kombinator išao mu je sve više na živce, mogao mu je naprosto reći "Vrati mi pare", a ne da ga neprestano ucjenjuje protuuslugama, sve jedna gora od druge. Nije se bojao posla, znao je kad je dolazio da ovdje neće biti odbora za doček, prao je tanjure po restoranima, odrađivao noćne smjene na recepcijama štunden-hotela, radio po autopraonicama, u dostavi… Kad bi ga, u svojim lošijim trenucima, Madelaine upitala zašto nije uspio zadržati ni jedan posao, odgovarao bi: "Zato što onda ne bih upoznao tebe." Ali, pravi odgovor je, naravno, bio složeniji: ono po što je došao bila je jedinstvena energija grada koju je, kao i toliki prije njega, htio pretočiti u vlastiti kreativni uzgon i da nije bio spreman platiti ulaznicu, svaku ulaznicu, ostao bi zauvijek u rodnome vilajetu, povrh starog Griča brda. Usred one matoševske svakidašnje glupe perspektive, među nižerazrednim primjercima vlastite branše koji bi ga, da mogu, utopili u čaši vode.
Bio je iscrpljen i mamuran. Već druga neprospavana noć, slabe popodnevne nadoknade, alkohol, nemir i kronična, zamorna besparica… I sad još ova karikatura od psa koja ga vuče u park, gdje ih čekaju iste takve karikature pasa i njihovih vlasnika.
Nije to bio onaj Pariz iz njegovih studentskih ekskurzija, otvoreni grad s još vidljivim tragovima Mitterrandove ere. Ali kad je došao, to mu nije smetalo, dapače. Uspio se bez problema naviknuti na Global South, na mješavinu boja, rasa, jezika; na koncu, ne samo da je očekivao kozmopolitsku gungulu, nego je došao baš zato da se naglavačke baci u tu babilonsku pjenu u kojoj je tražio lijek ne samo za vlastite kreativne blokade, nego i za cjelokupnu sklerozu Zapada. Ali Bugari su ga baš zatekli; bilo ih je posvuda. Jordanku je već vidio one večeri kod Eliasa, došla je s tim malim mulatom, gitaristom iz Henryjevog studija, kepecom koji bi svaki čas ljubomorno iskrsnuo između njih, a na kraju samo što joj nije zasjeo u krilo. Ni muško ni žensko, ni crn ni bijel, ni dijete ni odrastao; čudesna je lakoća kojom takvi poluproizvodi stječu žensko povjerenje. Ona, pak, nije bila previsoka, građena klasično u najboljem smislu, s pomalo semitskim crtama lica – nije mu poznata lokalna trakijska tipologija, ali bila je više nego zanimljiva, čovjek je teško skidao oči s nje. Pjevala je izvanredno, čak i za bugarske standarde, i neodređeno se smiješila i na komplimente i na primjedbe, kao da baš ne razumije jezik. Chanson de la Seine. Sinoć kad je ponovila tu pjesmu i kad je njena interpretacija, tako dosljedna u svojoj unutarnjoj logici, izazvala oduševljenje među studentarijom za šankom, ipak je u njihovom raspoloženju naslutio jedan nekritički ton zbog kojeg je neke stvari morao staviti na svoje mjesto. Čim netko kaže da su mu lektira Prévert ili Jesenjin, odmah postaje jasno da taj za druge pjesnike nije ni čuo. Za Saint-John Persea ili Michauxa, na primjer. Ili Bjelog. Slični tipovi priproste idolatrije postoje u svim umjetnostima. Prévert je jednostavno banalan, to malo simpatije, ma kako iskrene, prema socijalizmu i antiklerikalizmu ipak ne može sakriti izvorno malograđansku prirodu njegove inspiracije: trivijalna melodrama koja običnim riječima dira obična srca, poezija upravo vulgarno nediskurzivna. Chanson? Dječja brojalica koju je u ovoj prilici izvukla samo njena jedinstvena interpretacija. I sam pojam "talenta" – na tu je temu u Zagrebu vodio nebrojene bitke – duboko je malograđanski, jeftino romantičarski mišljen. Ponekad izravno antiintelektualan. Htio je (za njeno dobro) izvesti analizu od početka do kraja, u punoj dedukciji, ali onda se pojavio taj Thierry, producent, kustos, izdavač, sponzor, što li već, ukratko bourgeois s lovom – i s nekoliko boca čileanskog chardonnaya – pa se nevoljko zaputio za njima do Henryja. Tamo je pokušao nastaviti razgovor, ali su ga naprosto ignorirali. Jordanka je otpjevala nekoliko pjesama Françoise Hardy, zatim neku bugarsku narodnu i nešto od Jobima, gnom je pikao po gitari i sisao joint. Elias se, naravno, odmah ustrčao oko mecene… Ali, ako su očekivali da će se skanjivati, morao ih je razočarati. Natakao si je kao da toči iz vlastitog vinograda, da je pri ruci bilo mineralne, smućkao bi si jedan demonstrativni gemišt. Uostalom, što da radi? Stvari su mu ionako ostale kod Madelaine, ukoliko ih već nije pobacala kroz prozor, a tip s kojim je dijelio sobu, neki Vojkov kamerad sa Žabljaka, znao je razgovarati samo o getribama. Pred zoru, kad se društvance razišlo (Jordanka mu je na odlasku ipak dobacila jedan utješni pogled) odlučio je naći neki bistro na Quayu i popiti kavu prije nego se zaputi prema toj babi u Rue Beautreillis.
Došli su do mosta, jednog od onih s beskrajnim balustradama, a pseto je, čini se, kanilo zapišati svaki stupić. Rijeka je ispod njih tekla neprozirna pod oštrim jutarnjim suncem, baš kao na kičastim reprodukcijama što ih je Madelaine lijepila na zid iznad kreveta. Pokušao je životinju odvući prema sredini mosta i tako se povodcem upetljao u čopor djece u svijetlom kaftanu i zamalo srušio njihovu majku. Ili što se već nalazilo u tom basetnom zamotuljku. Zagraktali su puni neprijateljstva. Iskustvo ga je poučilo da ne reagira. Taman kad smo se počeli rješavati religije, te apšisale srednjovjekovne aveti, eto ti još oporije i primitivnije varijante. I to gdje? U samoj metropoli sekularizma. Mašala! Treba otići iz ovog provincijalnog spektakla, još uvijek punog narcističke samouvjerenosti "centra zbivanja", iz ove operetne Lutecije koju više ne opravdava nikakva avangarda. Bude li se ikad igdje ponovila šansa iz šezdeset i osme, to se sasvim sigurno neće desiti u Parizu. Uska varoš, uski ljudi. I histerični psi. Postoji li još neko mjesto pod suncem gdje se umjetnička praksa može oteti iz kandži buržoaskog konformizma, gdje umjetnost još igra neku ulogu u društvenoj transformaciji, na putu prema onome čemu se nekad klicalo po ovim istim bulevarima? Liberté! Egalité!... Treba otići u London, New York, možda na Kubu. Jer pusta zemlja Evrope, jalovo tkivo Rima, Amsterdama, Barcelone, svjedoči da su pokondireni prekupci poput Thierryja već isisali svaku artističku supstanciju, ostaviviši iza sebe muzeje, galerije i slične mrtvačnice. Berlin možda izdrži još koju godinu... Da mu je samo Jordanku dobiti sat-dva nasamo, iščupati je iz tog mediokritetskog ansambla. Djelovala je tako uravnoteženo, kao da nema oluje koju ne bi mogao smiriti njen tamni, nujni alt. Mir! Da, morao je oko sebe najprije stvoriti sklad da bi uopće bio u stanju stvoriti išta drugo…
U tom času pseto ga ponovo trzne prema žardinjeri, tako da je jedva ostao na nogama. Skratio je povodac i visoko ispružio ruku, pseto je pokušalo protestirati, ali već iduće sekunde vitlao ga je iznad sebe, jedan, drugi, treći krug, a zatim, uhvativši punu rotaciju, pustio da zajedno s povodcem u visokom luku odleti preko balustrade. Nije se ni obazro kad je taj vrtolet pljusnuo u Seinu i kad je malo pjene na površini nestalo pod mostom.
O autoru
Ratko Cvetnić rođen je 1957. godine, objavio je pet proznih naslova, od kojih su neki dobili ugledne nagrade. Priča "Zima u provinciji" uvrštena je u Večernjakovu antologiju "50 godina, 50 priča" 2015., a priča "Carpaccio" dobila je treću nagradu u Večernjakovu natječaju za kratku priču "Ranko Marinković" 2020. godine.
