Iskusio sam je i ja. Ljubav. Čak i nakon što je otišla mama. Osjećao sam se kao lopov jer sam tu ljubav krao ili posuđivao. Nikad nije pripadala meni, osim samo nakratko, ali uvijek bih je morao vratiti. Dok sam gledao kako mamina leđa postaju sve manja, a noge joj se izvijaju u onim smiješnim lakiranim štiklama, znao sam da će se vratiti po mene. Možda za Božić. Ili moj rođendan. Poslije sam znao da sam se prevario, ali mi nije bilo žao. Neke je stvari bolje naučiti kasnije.
Bila je to posuđena ljubav, kao što sam rekao, od pravih vlasnika koji su šetali pse nasipom iza naše kuće. Bilo kako bilo, posuđena ili vlastita, ljubav je uvijek lijepa. Njihove meke uši i hrapavi jezici davali bi mi oblik, kao da sam tek nakon što bi obznanili moj obris svojim jezicima postao stvaran. Opisavši me jezikom, nacrtali bi me kao onaj dječak u crtiću u kojem oživi sve što nacrta. Spoznaja da je moguće voljeti me bila je nova, a hladna njuška u dlanu vlažan podsjetnik da sam dovoljan. Još samo kad bih znao kako da u to uvjerim i tatu.
Tata mi ne dopušta da nabavim psa. Toliko sam ga time izludio da to više ne smijem ni spomenuti. Unatoč tome ja sate i sate provodim ležeći budan i razmišljajući kako bi se zvao. Moj pas.
Danas je poseban dan. Jako sam se trudio, ne zbog sebe ili novog bicikla kao druga djeca. Konačno ću mu reći da se sad slobodno može ponositi. Uspio sam izvući tu mršavu peticu iz tjelesnog i prosjek mi je pet nula. Brojim cigle na zgradi pred sobom, brojim aute i ljude, ali tatine mi riječi uvijek dolaze.
"Današnja su djeca mlitava i pičkasta. Ovaj moj ne može napraviti ni deset sklekova. A zgodna mu je razrednica… Sramoti me pred njom! Trči k'o neka curica i cvili za svaku sitnicu. Meni su tri puta lomili ruku koja je krivo zarasla u trećem osnovne. Misliš da sam plak'o? Misliš da sam skvič'o k'o curica? A ne, kume moj. Nisam ni suzu pustio. Misliš da bi moj stari to tolerir'o? Odrek'o bi me se preko novina da sam ga tako sramotio. Preko novina, e!"
Bijeli kombi zatrubi i okrzne mi lakat retrovizorom.
"Ej, mali! Pazi kud hodaš da te ne'ko ne ispali iz cipela!", dovikne tip kroz spušteni prozor. Ne plačem namjerno, ali suze idu same. Bijesno ih brišem nadlanicom. Ajde, stisni zube. Budi muško! Brzo se priberem.
Tata svakog utorka i četvrtka ide na nogomet. Vikendom igra poker s dečkima. U zadnje ga vrijeme ne ide sreća pa je posudio novac od kamatara. Prošli tjedan jedan nam je banuo na vrata. Gadan neki tip. Danas je četvrtak pa žurim.
Nekada davno ja sam s tatom gledao nogomet. Nikada nisam volio nogomet, ali volio sam tatu. Volio sam sjediti kraj njega na kauču i dijeliti vrijeme s njim. Bilo je to naše vrijeme. Kad bi njegov tim pobjeđivao, bio je dobre volje. Koji gol! Vidi kako smo im ga zabili! Kakva pjesma od gola! Jesi vidio?! Skakao bi po kauču, a nekad me čak i zagrlio. Bio bih sretan tada. Zbog tate. Veselio se i pripisivao si taj gol kao vlastito postignuće, kao nešto čemu je sam pridonio pijući pivo i prdeći u kauč. Ali bilo je tu još nečeg; između nas na kauču sjedio je i strah, tiho na mrvicama čipsa i zgužvanom prekrivaču. Gledao je s nama i spremno čekao u slučaju da tatin tim izgubi. Tata je bio loš gubitnik. Svi smo strepili od poraza njegove ekipe, mama posebno. Svaki bi se put zabila u isti kuhinjski ormarić. Nespretna mama.
Poslije, promatrajući moje dvije lijeve noge, pogotovo nakon što mi se salo prebacilo preko hlača, tata je znao da nikad ništa od mene. Koliko god se trudio, znojio i trčao za loptom, bilo mu je jasno da se bojim kad leti prema meni. Uvijek sam nekako nalazio načina da ga razočaram, ali ne i danas. Ne danas.
Danas nosim pohvalnicu koju su dobili samo učenici s prosjekom pet nula. Nije vjerovao da ću uspjeti izvući peticu iz tjelesnog, ostalo mu nije ni bilo važno. "Ali kakav si u tjelesnom, dečko? Pravi muškarac je spretan i snažan. Pravi muškarac trči, igra, lovi, jebe. Ja sam jedva prolazio u školi, a gle me sad! Jesi li ti u dobroj formi?" Šutio sam dok su mi se dlanovi znojili. "Znaš da nisam, tata", odgovorio bih, ako bi ustrajao.
Da bar manje razumijem sve te brojeve i riječi i engleski i da sam bolji u sportu, mogli bismo se više družiti tata i ja. Zadnji put kad se mnome ponosio, još sam išao u vrtić. Sjedili smo s njegovim dečkima u onom kafiću preko puta. Bilo mi je teško disati i pekle su me oči pa sam upotrijebio pumpicu za astmu dok nije gledao.
"Danas se potukao, jebem ti sve. To je moj sin". Kao da nisam osoba nego to nešto, nešto što sam učinio i što me odredilo njegovim sinom. A nije to bila čak ni prava tučnjava, ako ćemo pravo. Samo sam se branio, grebao i ritao oko sebe nadajući se da ću barem okrznuti onog gada Leona, ali bojao sam se priznati tati jer bi tada ponovno shvatio da to ipak nije njegov sin. Samo blijeda, zdepasta kopija onoga što je njegov sin nekad bio; zvijezda školske nogometne momčadi; visok, mišićav i mrtav.
"To si trebao biti ti", rekao je tata shrvano. "To si trebao biti ti. Ne on. Ne moj sin".
Znao sam da je to istina. Ja sam trebao biti mrtav sin, mrtav brat. "Ili si lovac ili lovina." Svi su dobro znali da sam ja lovina. Lovac je bio Leon i takvi poput njega. Možda je i moj brat bio lovac, vjerojatno je bio lovac, ali sada to ionako više nije važno. Ja sam bio taj koji je tati preostao.
A sad sam završio peti razred. Znam da nema razloga za brigu, ali krulji mi u crijevima kao da ću dobiti proljev. Hrabro prekoračim prag. Stežem fascikl kako bih bio siguran da je još uvijek tu. Ruke mi bride. Plačipička. Pregrizi. Otrpi.
Televizor je upaljen, ali tate nema. Na stolu je puna pepeljara i četiri prazne limenke. Sigurno je u muškom brlogu. To je zapravo djedova radionica gdje tata sada drži svoje posebne časopise i druge zanimacije. Prelazim preko dvorišta i što sam bliže vratima, brloga to su mi noge nekako slabije u koljenima.
Pristojno pokucam. Tata ne voli da ulazim bez kucanja. Ništa ne odgovara, čujem samo slabašno cviljenje. Možda me htio iznenaditi pa mi je nabavio psa! Ohrabren, pokucam ponovno, ali i dalje čujem samo tiho tuljenje. Neću pokvariti iznenađenje, ali moram zaviriti. Samo kratko.
Tata se ziba naprijed-natrag na podu brloga. Lice mu je otečeno i puno podljeva. Tata se trzne kao u nekom divljem plesnom pokretu, kao kad pas na nemoguć način zabaci glavu pokušavajući ugristi obada. Pokušava mi nešto reći. Lijevo mu oko izgleda kao knedla sa šljivama. Prsti u čudnom položaju strše oko šake. Kamatari, shvatim. "S tim tipovima nema zajebancije", rekao je jednom. Izgleda da je bio u pravu.
"Pomozi, sine…", zacvili. Vidim, fale mu prednji zubi dok frflja kroz bale i krv. Toliko sam čekao da mi kaže "sine", ali sad ne osjećam ništa. Promatram ga kako se koprca u lokvi urina. Jedna mi se misao gura na površinu.
Okrenem se i odjednom točno znam što trebam. Ne tražim dopuštenje pognute glave i dignutih ramena. Ne čekam pristanak ni odobravanje. Nakon što nazovem hitnu, dignute glave i spuštenih ramena uputim se ravno u gradski šinteraj.
Juki. Tako će se zvati.
