Dvjesto metara prosječan čovjek može prijeći za dvije minute. Ako se na toj udaljenosti nalazi nešto što jako želi i još više voli, onda će ta putanja vjerojatno trajati još i kraće. Međutim, to nije slučaj kod Mustafe. Dvjesto metara je udaljen od svoje supruge Salwe i njihovih troje djece, ali ne može do njih jer se nalazi s druge strane zida na području Zapadne obale. Iako svaki dan prelazi na izraelski teritorij s pomoću radne dozvole, tamo ne može ostati živjeti zbog, saznat će se kasnije iz prepirke sa suprugom, odbijanja izraelskih dokumenata. Je li ih odbio iz protesta jer je ponosan i prkosan Palestinac pa mu cijena života u kojem mu je obitelj – ma kako klišeizirano zvučalo – tako blizu, a tako daleko nije prevelika, pitanje je na koje je potvrdan odgovor implicitno natuknut. Do kraja filma, a posebice gledajući Mustafinu brigu, probleme i žudnju za Salwom i djecom, ostaje propitkivanje jesu li ideali zbilja vrjedniji od obitelji, njegova realnog i konkretnog duhovnog pojilišta. No prihvaćajući situaciju kakva jest, Mustafa ipak nastoji maksimalno biti u životima svoje djece. Tako ih svaku večer prije spavanja nazove i priređuje im „light show“ koji uz salve smijeha s jedne i druge strane telefonske linije na trenutak brišu zid između njih. Tople su to i ganutljive scene. Da takav život nije održiv, postaje potpuno jasno kada Mustafin sin završi u bolnici. Jedini način da prijeđe na drugu stranu je švercanje tijekom kojeg upozna zanimljive suputnike među kojima je i njemačka redateljica Anne.
Film „200 metara“ tematski je višeslojan te žanrovski leluja između stabilne i ozbiljne obiteljske drame i filma ceste. U istom je trenutku to priča o obitelji i izazovima kojima odolijeva, ali i o životu u društvu s predubokim podjelama zbog kojih je svaki dan obilježen borbom s kojom se zapadnjaci, ma kako se trudili, teško mogu do kraja poistovjetiti. Upravo je za to dobro poslužio lik Anne kojim se tako suptilno, ali efektno poručuje kakva je percepcija stranaca u palestinskom i izraelskom narodu. Koliko god Anne snimila videomaterijala, koliko god razgovarala s ovima ili onima, ona nikad neće moći do kraja razumjeti tu kompleksnu situaciju jer će, kao i većina onih koji iz suosjećanja (ali često i iz naivnosti) pokušavaju shvatiti izraelsko-palestinsko pitanje, uvijek imati „backup“ u obliku toplog i mirnog doma u srcu Europe.
Iako okosnicu filma čine, između ostalih, motivi prisilne razdvojenosti i djeteta u bolnici, „200 metara“ ni u jednom trenutku ne pretjeruje sa sentimentalnošću koja vrlo lako otkliže u patetiku. Umjesto toga, ovo je jedan sasvim solidan uradak koji na realan način, bez ikakvog pretjerivanja pokazuje univerzalnu priču o društvima koja ne ruše, nego grade zidove. A svijet je i danas, pa makar i na mikrorazinama, nažalost prepun takvih.
2. Vrijeme linjanja (HBO)
Ovaj uradak najbolje bi se opisao riječju – bizarno. Satkan od 57 slika i podijeljen u dva dijela, film prati Stephanie (kao djevojčicu, a zatim kao djevojku) i njezinu obitelj – oca koji je prisutan samo tjelesno i majku koja boluje i fizički i psihički. Ovdje naglasak nije na radnji (jer je gotovo i nema) koliko na igri svjetla i boja, scenografiji i atmosferičnosti koja je na trenutke krajnje jeziva.
Psihološka drama, Njemačka, 78 min.
Režija: Sabrina Mertens
Glumci: Miriam Schiweck, Freya Kreutzkam
3. Očinstvo (Netflix)
Nakon što mu poslije poroda premine supruga, Matt se preko noći mora pomiriti s ne baš željenom ulogom samohranog oca. Izgubljen je i razapet između posla i očinstva. U određenom trenutku u njegovu se životu pojavi i nova žena i time film dobiva stereotipne elemente koji se vežu uz samohrane roditelje. Koliko god vam pokoja scena zagrije srce, film je mlak i nije posve jasno što se htjelo reći.
Drama, SAD, 109 min.
Režija: Paul Weitz
Glumci: Kevin Hart, Alfre Woodard
4. Ledeni grad (Netflix)
Dvoje ljudi iz različitih društvenih slojeva se zaljubi. Ona je plemkinja, a on preživljava tako što se bavi sitnim krađama. Niti je ideja inovativna, niti je njezina razrada zadivljujuća. Ipak, spoj scenografije snježnog St. Peterburga i kostimografije inspirirane početkom 20. stoljeća može se shvatiti kao ekvivalent djelima trivijalne književnosti. Gledljivo, a bilo bi još gledljivije da traje pola sata kraće.
Pustolovni ljubić, Rusija, 130 min.
Režija: Michael Lockshin
Glumci: Fedor Fedotov, Sonya Priss
Opet patetika... Prije podizanja 9 metarskog zida Izrael trpi ~ 2 bombaška napada tjedno. Nakon podizanja zida - više niti jedan.