U utorak navečer započeo je najprestižniji filmski festival na svijetu - Cannes. Pa iako je svake godine, još od 1946., taj filmski festival jedan od najiščekivanijih i najglamuroznijih događaja godine, ovo je, 74. izdanje, možda i najposebnije do sada. Veliki udarac koji je pandemija zadala filmskoj industriji, pogodio je, naime i Cannes. Organizatori su bili primorani prošlogodišnju smotru prvo odgoditi, a zatim i sasvim otkazati, na veliku žalost i nemjerljivu štetu filmašima diljem svijeta. I unatoč svim peripetijama i rigoroznim pravilima kojima se sudionici moraju podvrgnuti kako bi ove godine sudjelovali, poput neumornih testiranja na COVID-19 svakih 48 sati ili obaveznog nošenja isključivo crnih maski, na svečanom otvorenju mogao se osjetiti konačni dašak olakšanja. Festival je otvoren filmom “Anette” Leosa Caraxa s Adamom Driverom i Marion Cotillard u glavnim ulogama, a zaradio je čak petominutne ovacije - svakako i zbog svoje neupitne kvalitete, ali dijelom i zbog čiste radosti što su se filmovi napokon vratili na velika platna, a svijet u normalu.
Hrvatske boje na ovogodišnjem festivalu koje će se odvijati do 17. srpnja predstavljat će pak nekoliko hrvatskih filmaša i filmašica. Svjetsku premijeru imat će “Murina”, dugometražni prvijenac Antonete Alamat Kusijanović, producent Bojan Kanjera sudjelovat će na platformi Producers on the Move, a projekt Dalije Dozet “Lekcije mog tate” predstavit će se u sklopu programa Cannes Docs Filmskog sajma. A Hrvatski audiovizualni centar će i ove godine promovirati hrvatsku kinematografiju u sklopu Filmskog sajma te prikazati “Plavi cvijet” Zrinka Ogreste, “Zbornicu” Sonje Tarokić i pregršt naših najboljih kratkih filmova.
Povodom ovog doista povijesnog izdanja, podsjetili smo se nekih od najvažnijih trenutaka Filmskog festivala u Cannesu, čiji je i sam osnutak ušao u legendu. Naime, 1938. godine, revoltiran fašističkom diktaturom koja se, šireći Europom, prelila i na do tada najvažniji, Venecijanski filmski festival, diplomat i povjesničar Phillipe Erlagner došao je na ideju da u svojoj rodnoj Francuskoj organizira festival koji će s Venecijanskim moći mjeriti i po veličini, važnosti i glamuru. Ponukalo ga je na to uplitanje Benita Mussolinija i Adolfa Hitlera u izbor najboljeg filma u Veneciji, gdje su dvojica tirana sramotno poništila odluku žirija te najboljim filmom proglasila propagandni Serrin “Coppa Mussolini”, a najboljim stranim filmom nacističku “Olympiju” Leni Riefenstahl, film o Olimpijskim igrama u Berlinu. I tako je godinu dana kasnije, 1. rujna 1939. trebao započeti prvi Cannes. No, kao što znamo, te su nesretne godine, upravo na dan početka festivala, njemačke trupe ušle su u Poljsku i započele jedan od najkrvavijih ratova koje je svijet ikada vidio. U Cannesu je te godine održana samo jedna projekcija, “Zvonar crkve Notre-Dame” Patricka Timsita, a dva dana nakon što se spustila zavjesa, Francuska i Velika Britanija proglasile su rat Njemačkoj.
Nakon šest dugih ratnih godina koje su opustošile zemlju, francuska je vlada 1946. odobrila ponovno održavanje Filmskog festivala u Cannesu, kako bi privukla turiste natrag na rivijeru. Festival je započeo 20. rujna i svoje filmove predstavila je 21 zemlja - u korist poticanja međusobne suradnje i prijateljskih odnosa među donedavno zaraćenim državama, a nauštrb natjecateljskog elementa festivala, čak je devet filmova te godine nagrađeno glavnom nagradom. Ni to, službeno prvo izdanje, nije prošlo bez štucavica - zbog nedostatka obučenih projekcionista, u zadnji čas uposleni su gradski vrtlari, koji su, nemajući blagog pojma o tom poslu, navodno pomiješali vrpce i sasvim poremetili redoslijed projekcija. Veliku buru u javnosti izazvao je i novi, provokativni komad ženske mode koji se proslavio upravo na Cannesu - bikini. A u godinama koje su uslijedile, Cannes se udobno smjestio u sam vrh svjetskih filmskih događanja, postavši simbol prestiža i luksuza, događaj na kojem, ako ste netko i nešto, morate prisustvovati, a dio njegovog šarma činili su, dakako, skandali i kontroverze.
Francuska glumica Simone Silva tako je 1954. godine na festivalu odlučila fotografima pozirati u toplessu, čime je izazvala međunarodni incident, ali i makljažu među prisutnima, koja rezultirala s nekoliko slomljenih kostiju. Nešto kasnije, 1960., glavnu nagradu festivala, Zlatnu palmu, osvojila je Fellinijeva “La Dolce Vita”, što je toliko uzrujalo Vatikan i Katoličku crkvu da je film u nekim zemljama godinama bio zabranjen. Krajem osamdesetih, redatelj Maurice Pialat, čiji je film “Pod sotoninim suncem” nagrađen Zlatnom palmom, ali i na premijeri glasno izviždan - što je usput budi rečeno, omiljena canneska tradicija koja se nastavlja i do danas - iskoristio je tu priliku da sočno izvrijeđa publiku. Porječkali su se jednom prilikom i Wim Wenders i Spike Lee, pri čemu je Lee prijetio da će tadašnjeg predsjednika žirija Wendersa prebiti bejzbolskom palicom. Skandalozna bila je i projekcija brutalno mučnog filma “Nepovratno” Gaspara Noea 2002., kada je publika masovno odlazila iz dvorane, dio se onesvijestio, a brat glavnog glumca Vincenta Cassella urlao na redatelja. Posljednjih godina, na valu Me Too pokreta, filmašice i glumice počele su izražavati svoje nezadovoljstvo zbog nedovoljne zastupljenosti, dvostrukih standarda i mnoštva zataškavanih seksualnih napada. Uspostavljena je zbog toga, u suradnji s francuskom vladom, i besplatna telefonska linija za prijavu zlostavljanja, a nakon što se skupina starijih žena požalila da im je pristup na crveni tepih bio odbijen jer nisu nosile štikle, svjetske zvijezde protestirale su, na festival došavši - bosonoge. Organizatori Cannesa ušli su nedavno pak u konflikt s Netflixom, jer, u pravoj francuskoj pretencioznoj maniri, nisu željeli u konkurenciji festivala imati filmove koji nisu prikazivani u kinima.
A još jedna posebnost koja pomaže stvaranju canneskog mita jest i da na taj festival ne može ući tek bilo tko s ulaznicom. Za razliku od drugih festivala, u Cannes pozvani su samo glumci, redatelji, producenti i ostali filmski radnici. Kako biste prisustvovali projekcijama, morate imati posebnu značku - no kao što to obično biva, neki su to shvatili kao izazov, pa ako vas uhvati želja ovih dana otputovati na francusku rivijeru, na internetu možete pronaći stotine savjeta kako zaobići pravila i upasti na crveni tepih.
