Pjesnik i urednik Marko Pogačar predsjednik je Goranova proljeća koje ovih dana u Zagrebu, Lukovdolu i Rijeci slavi niz jubileja. Šezdeset godina manifestacije, stotinu i deset godina od rođenja Ivana Gorana Kovačića, osamdeset godina od izlaska njegove “Jame” i smrti te sedamdeset i pet godina Studentskog kulturno-umjetničkog društva I. G. Kovačić koje je Goranovo proljeće i iznjedrilo i uspjelo sačuvati i u tranzicijskim vremenima.
Jučer je i objavljeno da je Senko Karuza dobitnik nagrade Ivan Goran Kovačić za zbirku “Nestajanje”, kao i da je nagradu Goran za mlade pjesnike dobio Vid Bešlić za rukopis “Ektoplazma”.
Ove godine obilježava se čak pet jubileja u vezi s Goranovim proljećem. Jeste li pripremili atraktivne programe?
Da, čitav niz jubileja, u rasponu – kao u poznatoj Nerudinoj knjizi – od najsvjetlijih do najtamnijih, očajnih. Budući da je stradao s 30 godina, ova je manifestacija od samog Gorana sad već dvostruko starija. U regularnim festivalskim izdanjima trudimo se što je više moguće osvjetljavati upravo tekući, aktualni poetski tren, ponekad i dohvatiti ono uzbudljivo, još ne dokraja artikulirano pjesničko ispred. No okrugli datumi uvijek su dobra prilika za nužna osvrtanja, rekapitulacije. Tako smo ove godine pripremili malu – iako zapravo poveliku – retrospektivu, u kombinaciji s predstavljanjem živih svjetskih pjesničkih glasova. Otvorenje, 20. 3. u kinu Kinoteka, bit će u cijelosti posvećeno laureatima naših nagrada; nastupit će tridesetak pjesnikinja i pjesnika svih generacija. Neka vrsta žive, usmene panorame i antologije našeg suvremenog pjesništva. I vizualno ćemo zaviriti u povijest festivala i sjećanje na Gorana, materijalima iz arhive HRT-a. Danje programe nosit će aktualni laureati Senko Karuza i Vid Bešlić te niz pjesnikinja i pjesnika iz 11 zemalja, od Francuske i Španjolske, preko Ujedinjenog Kraljevstva, Grčke i Rumunjske do Ukrajine i Litve. Program se odvija također u Rijeci i Lukovdolu. Zvučnu sliku festivala ove godine oblikuju tri sastava: Dunjaluk, Dimitrije Dimitrijević i Turisti. Programom “Goran u gradu!”, u suradnji s ADU, poezijom izlazimo u živo tkivo grada. Na 6 zagrebačkih punktova mladi će glumci, uoči otvaranja i zatvaranja manifestacije, uz Goranove, izvoditi pjesme goranovaca i aktualnih gostiju. A tu su i već standardni programi posvećeni europskoj platformi za promicanje pjesništva Versopolis, među čijim smo osnivačima.
Goranov vijenac već se neko vrijeme dodjeljuje bijenalno pa će ove godine po treći put biti proglašena najbolja pjesnička zbirka. Je li pjesnički svijet prihvatio ovu koncepciju?
Ne mogu govoriti u ime pjesničkog svijeta, no prema onome što do nas dopire, nema previše sumnje da jest. Razlog je jednostavan: u pitanju je dvostruka dodana vrijednost. Goranov vijenac je bijenalizacijom samo dobio na težini (simbolički, a i posve doslovno ionako teške Bakićeve kolajne), a u međugodinama dodjeljuje se sad već po treći put Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu, kakva je našem pjesničkom polju bila nasušno potrebna. Kompetitivna, kompetentno žirirana, krovna nacionalna nagrada za konkretni pjesnički naslov, neuvjetovana generacijom, formom, izričajem, dijalektom, klanovsko-političkom afilijacijom ili čim sličnim. Rijetke postojeće nagrade koje su aspirirale na slično područje nisu, nažalost, ispunjavale ni minimalne uvjete.
Znalo se govoriti da nemamo dovoljno kvalitetnih hrvatskih pjesnika pa da im svake godine dajemo kultni Goranov vijenac. Ali tu nagradu nikada nisu dobili od pokojnih Milivoj Slaviček ili Vesna Krmpotić, a od živućih Enes Kišević. Znači li to da ipak imamo dovoljno pjesnika za Goranov vijenac?
To ovisi o tome kako Vijenac kao nagradu vidimo i koliko “kultnim” ga želimo zadržati u budućnosti. Nije uopće stvar u nedostatku kvalitetnih pjesnika, nego, čini mi se, realnoj projekciji skore nestašice kvalitetnih pjesnika/inja u točki karijere koju Goranov vijenac tangira. To je ipak prije svega nagrada za životno djelo. Iako nipošto nije “komemoracijske” prirode; Vijenac se dodjeljuje živim, aktualnim pjesničkim glasovima. Svi koje ste pobrojali bili bi, naravno, posve legitimni kandidati za Vijenac. Slaviček – meni osobno drag pjesnik – poeziju je ipak prestao objavljivati još u Jugoslaviji, iako ju je gotovo četvrt stoljeća nadživio, Krmpotić je imala ogroman, ali izrazito kvalitativno neuravnotežen opus, a Kišević za nagradu i dalje kandidira. Besmisleno je, uostalom, nagradu promatrati kroz prizmu one nekolicine jedva sabranih koje je ona iz nekog razloga mimoišla – takvih će uvijek biti. To što ih na prvu i nije baš lako pronaći, dodatno ide u prilog bijenalizaciji nagrade.
Hrvatska gotovo da i nema međunarodnu literarnu nagradu poput Vilenice ili Struške nagrade. Jeste li razmišljali da Goranov vijenac postane međunarodna nagrada?
Razmišljali smo o tome da se Vijenac otvori za područje zajedničkog jezika, ili nešto šire regionalizira, kako je uostalom u startu i zamišljen, i kako se svojih prvih 20 godina i dodjeljivao. Ali nismo posebno daleko u tim promišljanjima odmakli. Prije svega zato što i hrvatskom pjesničkom polju svakako treba jedna ovakva, krovna nagrada. Struška nagrada ima dugi pedigre u svjetskim razmjerima, i proizvod je – kao uostalom i Vilenica – jedne mnogo veće, ozbiljnije kulture, nastala je u drugoj geopolitičkoj konstelaciji i s drugim pretenzijama. Nisam siguran da trenutačno – kao društvo ni kao knjiška kultura – imamo realnog kapaciteta za neku relevantnu međunarodnu pjesničku nagradu. Naš je zadatak, u prekograničnom smislu, ipak prije svega učiniti domaće pjesništvo internacionalno vidljivijim.
Po kojem kriteriju birati strane pjesnike, goste Goranova proljeća?
Operativni kriteriji su različiti – ponekad je u pitanju fokus na neku zemlju, regiju, jezik ili jezičnu grupu, ponekad na izvedbu, interdisciplinarnost ili neki drugi formalni aspekt, no suštinski se vodimo vrlo jednostavnom maksimom: predstavljanjem domaćoj publici aktualnih, zanimljivih, uzbudljivih pjesničkih glasova svih generacije, poetika i registara.
Koliko je danas Goranova poezija, ali i njegova karizmatična “Jama” prisutna u javnosti?
Sve manje, to pokazuju i neka konkretna istraživanja, provedena uglavnom na mladima. Razlozi tome su složeni, u rasponu od makrodruštvenih, preko društvenopolitičkih i tehnoloških do uže književnih. No Goran je tu samo u jednom segmentu – kao žrtva najšire prisutnog povijesnog revizionizma – donekle iznimka; ostalo bi se moglo tvrditi za većinu kanona. Nad tim, često ponavljam, nema previše smisla lamentirati. Ako želimo, možemo se usredotočiti na to da taj trend pokušamo obrnuti.
