U njegovoj glazbi nema ničeg osim afektiranja, a njegove afektacije lišene su svakog šarma, ustvrdio je jedan američki recenzent i - u jednako zajedljvom tonu završivši osvrt na album “Futuresex/Lovesounds” - ipak mu udijelio solidne tri zvjezdice. Ostavimo li po strani rasprave o korijenima te (pre)očite blagonaklonosti spram bivše teen superzvijezde iz 'NSYNC-a, zaključak nakon pažljivog preslušavanja drugog Justinova albuma glasi: čovjek nije osobito darovit, ali je u skladu s očekivanjima učinio sve da stvori suprotan dojam.
Uostalom, svatko s višemilijunskim proračunom i sklonošću ultramodernom 'crnom’ soundu napravio bi isto. Pozvao bi neizbježnog Timbalanda, producentskog čarobnjaka s naramkom studijskih efekata i setom filtera koji će 'podebljati’ dječakov unjkavi glasić, ne pretjerano različit od onoga Michaela Jacksona. Nakon što je prije četiri godine apsolvirao tinejdžerski pubertetski blues u 'Cry Me A River’, Justin je spreman da urbi et orbi, baš poput Princea nekad, održi lekciju o seksu i senzualnosti i da, baš kao George Michael iz post-Wham faze, pritom svima dokaže da je 'odrastao i zreo’ i da njegove napore napokon valja shvaćati ozbiljno.
Rezultati te nategnute i ne uvijek ostvarive misije katkad su zabavni: naslovna uvertira 'Futuresex/Lovesound’ skrojena je bez pogreške, po mjeri onih sedam milijuna kupaca koji već imaju prvi album, dok je 'Sexy Back’ solidna kopija hita Nelly Furtado 'Maneater’, za koju se također pobrinuo Timbaland. No Timberlakeova opsesija seksom u kasnijem tijeku albuma postaje više iritantna, a manje zabavna, a raste sumornom spoznajom da se glazba oko sredine pretvara u sintetičku r’n’b/dance konfekciju, ni bolju niti goru od konkurencije. Za kraj, ostaje nejasno zašto je Rick Rubin pristao producirati zaključnu 'All Over Again’.
Pjesma je očito zamišljena kao organska southern soul balada, no od nje nije ispalo ništa više od pseudosoul limunade. (D.L.)
