Zanimljiva je postavka koju je Greg Berlanti ("S ljubavlju, Simon") donio u svom posljednjem uratku "Povedi me na Mjesec". Od teorije zavjere, koja je među ljubiteljima zavjera i danas poprilično popularna, a koja propitkuje je li Neil Armstrong sa svojim kolegama zaista hodao po Mjesecu ili ne, stvorena je – romantična komedija.
Teorija o tome kako je misija Apollo 11 trebala PR-ovski i marketinški "poguranac" da bi (p)ostala to što jest i kako je, uz ponešto (polu)uspješnih pokušaja humora i smiješnosti, ekranizirana je upravo s "Povedi me na Mjesec". Uvijek prekrasna i sjajna Scarlett Johansson igra Kelly Jones. Doduše, Kelly Jones tek je jedan od njezinih identiteta jer, saznat će se s vremenom, mijenjala ih je kad bi se god našla u problemu. A problemi su uglavnom bili opasno kršenje zakona. U svijetu marketinga u kojem se našla i odlično snašla bila je najbolja od najboljih. Kao takvu otkrio ju je Moe Berkus (Woody Harrelson) i ponudio joj strogo povjerljiv projekt u NASA-i. Osim što je radila kao stručnjakinja za komunikacije u NASA-i, gdje je toliko "napumpavala" priče o misiji koja se sprema, da je sve opasno koketiralo s lažima, dobila je i jedan poseban zadatak od Moea. Trebala je snimiti inscenirano slijetanje na Mjesec, ali to čak ni inženjeri koji su radili na projektu nisu smjeli znati. Pa, kada bude vrijeme za prijenos uživo tog povijesnog trenutka koji su pratile stotine milijuna ljudi, oni će pustiti lažnu verziju slijetanja snimljenu u studiju.
Iako je Kelly rečeno da će to učiniti samo ako u misiji nešto krene po zlu, vrlo brzo saznala je da je emitiranje lažnog slijetanja na Mjesec zapravo od početka jedina opcija. Tada joj je savjest ipak proradila, a posebno je omekšala u svojim odlukama zbog inženjera i voditelja misije Colea Davisa (Channing Tatum). Njegova uloga poprilično je amebična. Pomalo autističan, zatvoren, suzdržan, čudno našminkan (!), uvijek obučen tako da se ističe od ostalih inženjera… Recimo, dok su svi u bijelim košuljama, on je jedini u končanoj polo majici pastelnih boja. To sigurno nije, jer lik Colea Davisa mari za to, nego prije zato što redatelj Berlanti mari za to da se još malo dodatno istakne glavni lik. A potpuno bespotrebno. Štoviše, bude u oči. Čak više od loše mu šminke. Ni lik Kelly nije posve razrađen. Što je ona točno zgriješila u prošlosti, nije se nikad saznalo. Čak je i razvoj odnosa između dva tako nedorečena lika faličan. Flertuju li ili ne, je li njihova konekcija zaista iskrena ili je stvar nekog rivaliteta i blagog animoziteta u poslu… Ništa od toga ne objašnjava se i ne događa se pitko. Ocjena filma je realno možda i manja, ali zbog Johansson, zbog prikazivanja tog dijela povijesti koji uvijek traži sjajnu kostimografiju i zbog dobrih glazbenih komada, neka bude jedna tanašna šestica.
Kada se "Mjesto tišine" pojavilo 2018. godine, to je zaista bilo nešto drukčije. Donekle smo stekli dojam o potencijalnom svijetu bez zvukova i "strašno" je eufemizam kojim bi se takav svijet opisao. Čak i ako se izuzmu čudovišta koja su superosjetljiva na zvuk. U prva dva nastavka nije bilo milosti ni prema kome i sve smrti bile su šokantne. No, kako je sve započelo i kako je izgledao sami dolazak izvanzemaljskih čudovišta, saznajemo u trećem nastavku "Mjesta tišine" s Lupitom Nyong'o i Josephom Quinnom.
Mjesto radnje: New York, grad u kojem je prosječna jačina zvuka devedeset decibela, stoji na početku filma. Zapravo je sjajan odabir mjesta radnje jer je zaista nevjerojatno zamisliti tih New York. Izvanzemaljci invazori neočekivano su napali grad i u svom kaosu, strahu i šoku, ljudima ipak vrlo brzo postaje jasno da ih zvukovi ubijaju. U svemu tome, Samira (Nyong'o), žena oboljela od karcinoma, sa svojom terapeutskom mačkom i slučajnim prolaznikom Ericom (Quinn) ima samo jedan cilj – pojesti pizzu u Harlemu. Čudovišta su sjajna, zvuk u kinu je i više nego fantastičan i kao takav je najveći izvor "strašnoga" u ovom hororu, ali za razliku od prva dva "Mjesta tišine", ovaj je ipak nivo ispod.
